Neznane junakinje Oluje

Kad se govori o Oluji, rijetko se može čuti da su u najžešćim borbama sudjelovale i žene. Bilo ih je, dakako, manje nego muškaraca, ali su s puškom jurišale u prvim redovima. Ili su pak nosile glavu u torbi, a u ruci torbu s medicinskom opremom za pružanje prve pomoći. U inat onim koji su uvjereni da ratovi nisu za žene, Hrvatska ima i svoje hrabre braniteljice. Pritom ne mislimo na one koje su taj status stekle u uredima daleko od bojišnice. Nitko, međutim, ne zna koliko je ratnica za domovinu dalo život i koliko je među njima stopostotnih ratnih invalida.

Zašto gotovo ni jedna od onih koje su bile na prvoj crti bojišnice nikada nije dobila časnički čin? Zašto ni jedna nije proglašena herojem? Na ta pitanja u macho Hrvatskoj nitko ne može pouzdano odgovoriti.

Svih pet heroina Oluje, koje predstavljamo, bilo je iznenađeno što želimo s njima razgovarati za Globus. Od oslobodilačke je akcije, kažu, prošlo 15 godina, i već su se nekako pomirile sa spoznajom da njihove priče o danima ponosa i slave nikome višu nisu zanim­ljive.

Kao da ih se želi što brže zaboraviti.

Njima ne trebaju obljetnice da bi se sjetile tih potresnih trenutaka. Rane koje nose na duši teško zacjeljuju. Svakodnevno im se pred oči vraćaju krvave slike poginulih, ranjenih, nesnosne vrućine i žeđi, višesatnog pješačenja kroz terene u Banovini, Lici i Dalmaciji kojima je odzvanjala pucnjava.

No, kako onda, tako i danas, na spomen Oluje srce im se ispuni srećom i ponosom. Sretne su što su žive, ali istovremeno i tužne zbog svojih suboraca koji nisu preživjeli.

One su dokaz da domoljublje, hrabrost i junaštvo nemaju veze sa spolom. Mnogi su muškarci nakon nekoliko dana provedenih na ratištu preklinjali da se vrate kućama, dok su naše sugovornice izdržale sve ratne strahote i proživjele pakleno iskustvo koje je vrijedno divljenja i najiskrenijeg poštovanja.

Nevenka Topalušić, Vrbovec

Preživjela sam četiri metka i 28 gelera

Nevenki Topalušić i danas, jednako kao i prije 15 godine, navru suze kad se sjeti kako je u Banovini na prvoj liniji bojišnice usred Oluje, na putu između Šestanj Brda i Dvora na Uni, naišla na ranjenike među kojima je bio i njezin 18-godišnji sin Dubravko.

“Zbrinem ga i kažem mu: Mama mora dalje. To je rat”, priča hrabra žena, među ratnicima poznata po dugoj plavoj kosi svezanoj u rep, koja je od samog početka rata, kao viša medicinska sestra, u stopu pratila vojnike svoje 2. brigade i spasila nebrojene živote riskirajući vlastiti.

Tako je bilo i u Oluji i nakon nje, do samog kraja rata, sve do akcije Una u Bosanskoj Dubici, 18. rujna 1995., u kojoj ju je neprijateljski snajper pogodio s četiri metka.

Njezini su suborci ležali oko nje mrtvi ili teško ranjeni. U najtežim trenucima njoj nije imao tko pomoći. I danas u tijelu nosi 28 gelera, kreće se uz pomoć invalidskih kolica i svakodnevno se bori s posljedicama ranjavanja. No, više od svega ljute je oni koji omalovažavaju njezin ulogu u ratu.

“Zašto neki ljudi na meni peru svoju savjest i govore mi kako sam privilegirana jer imam veliku mirovinu? Zar zdravlje ima cijenu. Svi su imali priliku ići u rat. Tko sam ja da im sudim? Ali neka ni oni ne sude meni i mojoj djeci”, govori Nevenka koja je 1991. osjetila snažnu želju da pridonese stvaranju bolje Hrvatske iako u Vrbovcu, gdje je živjela i radila kao medicinska sestra, nije bilo rata. Kod kuće je ostavila troje djece i puna entuzijazma otišla spašavati živote.

Prošla je sva ratišta i uvijek, bez puške ali sa svojom medicinskom torbom, ulazila najdublje u neprijateljski teritorij.

Nakon rata četvrti je put postala majka.

Prisjeća se vojnika i civila kojima je, teško ranjenima, davala infuziju dok su im iznad glava fijukali meci. Pita se gdje su danas, kako izgledaju. Proživjela je ratni pakao, no ni sekunde ne dvoji da bi, da može vratiti vrijeme – sve ponovila.

Dijana Zadro, Split

S osmijehom na licu pošla sam u Oluju

Za Dijanu Zadro Domovinski je rat davna prošlost. Nije ga zaboravila, nego jednostavno nema vremena za razmišljanje.

“Mislim o tome radim li dnevnu ili noćnu smjenu. Brinem se kako djeci nabaviti knjige. Sad mi, recimo, trebaju knjige za osmi razred”, kaže 37-godišnja Dijana Zadro. Majka dvoje djece, danas medicinska sestra na Hitnom prijemu splitske bolnice, ne smatra sebe heroinom rata, jer, kaže, sve je to radila s osmijehom na licu.

U vojsci je bila od kraja 1993. do 1999. godine.

“Otišla sam bez kune mirovine ili traženja ičega drugog. Rekla sam samo: bilo mi je drago i otišla. A rat sam prošla nekako vedro, imam osjećaj da smo se stalno smijali, jer smo znali da radimo pravu stvar. Ponosna sam na to. I nitko mi ne može oduzeti pogled na Knin kad smo tamo ulazili za vrijeme Oluje”, govori bivša pripadnica 4. gardijske brigade, medicinska sestra dočasnica.

Nije imala ni 20 godina kad je dragovoljno pristupila Hrvatskoj vojsci. Prošla je puno toga, osjetila kako tik pored nje prolazi metak, kako pada granata, no iz svega izdvaja akciju Oluja kao nešto posebno.

“Iako nije bilo puno vremena za razmišljanje, jednostavno smo znali da je to to.”

Nakon svega, pored silnog ponosa, ne krije činjenicu koja je muči, tišti...

“Ovo nije Hrvatska koju su branitelji ostavili političarima. I desnima i lijevima. Hrvatska je silovana. Političari su tu samo podstanari”, ističe Dijana Zadro. Kaže kako još čuva vojnu uniformu i povremeno je odjene, samo kako bi provjerila je li se udebljala. Ratno iskustvo koristi na Hitnom prijemu, a život uz supruga i dva sina je sve ostalo. Od rata joj je ostao – ponos.

Miranda Mandarić, Split

Nosila sam pušku, a sad skupljam boce

Miranda Mandarić (40) u akciju Oluja prošla je kao medicinska sestra. Shvatila je tada, kaže, kako su žene psihički jače od muškaraca.

“Nosila sam i pušku s drvenim kundakom i dvije bombe i još municije. Izdržala sam duga pješačenja i pomagala ranjenicima. Mnogi od njih mi se i danas javljaju. I priznaju mi srčanost. Nakon svih iskustava mogu reći da su žene psihički jače. Svi se boje u akcijama, možda jedino muškarci to teže priznaju”, govori Miranda, danas nezaposlena majka troje djece.

U 4. gardijskoj brigadi bila je od ožujka 1994. do 2001., no sad je zaokupljena drugim stvarima.

“Prodajemo plastične boce kako bismo skupili djeci za knjige”, uz smiješak će Miranda. Priznaje da se zapravo nećkala bi li za novine govorila o svojim ratnim danima, ali presudilo je kad su joj i suprug i najbolja prijateljica rekli: “Pa, zaslužila si.”

‘’Ne želim previše govoriti o Domovinskom ratu osim da sam iznimno ponosna što sam sudjelovala u Oluji. I moram reći da Oluja nije bila samo onaj završni dio, mi smo nju odradili one zime prije. Tada smo po mjesec i pol dana spavali u brvnarama. Spavala sam i na otvorenom, bilo je svega, ali osjećam samo ponos i ponekad ljutnju.”

Ljute je, veli, i mnogi medijski napisi: “Teško je i bolno bilo kad netko strada, ljudi su mi umirali na rukama, no boli i kad se recimo optužuje general Ante Gotovina. A on nije sigurno ulazio u kuće i radio neprimjerene stvari. Koli­ko znam, nije bilo ni neprimjerenih naredbi. Mene te stvari bole.”

O danu ulaska u Knin kaže:

“Nakon što smo Dinaru prešli u defenderu, u Knin sam ušla uz pješački vod, pored tenkova. Zbrinjavali smo neke nemoćne ljude koje smo tamo zatekli, ali nisam vidjela nikakvo prekomjerno granatiranje.”

Rata se, ističe Miranda, sad najviše prisjeti preko Facebooka. Javljaju joj se ondje branitelji, a kad netko na mrežu postavi fotografiju iz Domovinskog rata, naša splitska sugovornica kaže kako se više od svega prisjeća kako je bila - mlada.

Jasna Bošnjak Sopček, Osijek

Mislila sam samo na ranjenike, ne na sebe

“Jurili smo kolima hitne pomoći, oko nas su padale granate, puzali smo po šumi i izvlačili ranjenike. Ne znaš da li trčiš ili letiš, i misliš samo o tome da obaviš zadatak”, priča nam Jasna Bošnjak, koja je od početka do kraja rata živjela od akcije do akcije.

Oluju je provela na bojišnicama Banovine i sjeća se kako je dosta vojnika poginulo prilikom ulaska u Petrinju. U oslobođenom gradu obuzeo ju je ponos koji se, kaže, ne da opisati, ali se pamti do kraja života.

Neposredno nakon Oluje imala je još samo jednu veliku želju – da se oslobodi i njezina Slavonija i da se vrati u svoju kuću u Ilok, iz koje su je zajedno s roditeljima i sestrom istjerali u studenome 1991.

Imala je tada samo 24 godine i znala je da kao medicinska sestra mora otići u rat. Prijavljuje se u sanitet vukovarske ratne bolnice, pa potom prelazi u 2. brigadu u kojoj ostaje do kraja rata. Na novigradskom ratištu u akciji Maslenica ranila ju je granata dok je spašavala ranjenika. Čim se oporavila, vratila se na bojišnicu.

“Ni danas ne vjerujem da sam bila tako hrabra. Nosila sam i sanitetsku torbu i pušku i šljem. Nisam se bojala smrti, a moj je zapovjednik znao reći da vrijedim za pet muškaraca. Dečki u brigadi su mi govorili da su sigurniji kad sam ja s njima. Bili smo kao obitelj. Nismo marili za svoje živote, nego smo živjeli za Hrvatsku”, priča Jasna, koja se iz Oluje vratila vidno iscrpljena i sa zavojem na ruci jer je iščašila zglob.

Nakon sedam dugih godina progonstva vratila se u Ilok, a danas živi u Osijeku sa sinčićem Antunom koji joj je, kaže, sva radost u životu. On joj daje snagu i volju. U ratu je počela pisati pjesme i do danas ih ima 50-ak koje će, kaže, možda jednoga dana i objaviti.

Sanja Šale, Kućište, Pelješac

S Tigrovima iz pobjede u pobjedu

Dok u svojoj barci lovi ribe, Sanja Šale iz Kućišta na Pelješcu često razmišlja o danima u kojima je kao pripadnica pješačkih postrojbi sudjelovala u najtežim akcijama i bila ranjena od granate. No, u ratu je, tvrdi, upoznala i predivne ljude, među njima i svog današnjeg supruga, ali i naučila više cijeniti život.

Kad je počeo rat Sanja je imala 20 godina. Sjeća se kako je do Kućišta odjekivalo granatiranje Stona i kako tada nije imala pojma što je rat. Iz čistog domoljublja prijavila se 1991. u krizni stožer. Od 1992. pripadnica je 1. gardijske brigade, a umirovljena je 2001.

"To je vrijeme ponosa i slave, svi smo bili kao jedan. Rat nije bio šala. Tamo se ginulo", ističe prekaljena ratnica koju kao ženu u početku među Tigrovima neki nisu shvaćali ozbiljno, no ubrzo su shvatili da je ne trebaju štedjeti. Prvi susret licem u lice sa smrću bio joj je, priznaje, šokantan, ali s vremenom se naviknula na surovu stvarnost. Uz pomoć i podršku hrabrih suboraca prevladala je sve krize i borba joj je ušla u krv. Redale su se akcije na dubrovačkom bojištu, Velebitu, u Ogulinu, Nuštru, pa akcije Maslenica, Ljeto 95, Oluja koju je provela na ličkom bojištu, Dvor na Uni...

"Oluja je bila nešto najslavnije što nam se dogodilo. Oslobađali smo svoju zemlju za koju su mnogi dali živote. Na to treba stalno podsjećati mlade generacije i djecu u školama učiti o Domovinskom ratu. Nažalost, danas ljude muče drugi problemi i na rat se sve više zaboravlja", kaže Sanja. Priznaje da je ratujući zamišljala pravedniju i manje korumpiranu Hrvatske od ove današnje. Užasno joj smeta korupcija na koju nailazi na svakom koraku. Ne traži nikakve privilegije, nego si samo želi zdravlje i miran život.

"Drago mi je što je u javnost izašao registar branitelja jer mi se čini da danas ima više branitelja nego što je u ratu bilo pušaka. Skidam kapu svakome tko je bio na prvim linijama, a posebno ženama", zaključuje Sanja Šale.

Foto: Tom Dubravec i Darko Mihalić
Piše: Boris Orešić i Ivo Šćepanović