Malbaša: Snimke sam predao Gotovini i MORH-u, a ne Haagu

Već danima ne prestaju pozivi potpore ratnom snimatelju Petru Malbaši, čiji je dokumentarac oduševio gledateljstvo, ali je potom hrabri snimatelj tekstom u tjedniku Globus grubo napadnut od neimenovanog izvora.

U razgovoru za DalmacijaNEWS Petar Malbaša progovara o tome, o ratnim danima i Oluji, o svom odnosu s generalom Antom Gotovinom, te iskustvima s njegovim odvjetnicima Lukom Mišetićem i Marinom Ivanovićevim.

Naime, povodom Dana pobjede i hrvatskih branitelja u prepunim Alkarskim dvorima u utorak navečer, 3. kolovoza, prikazana je pretpremijera dokumentarnog filma HTV-ovog ratnog snimatelja iz Sinja Petra Malbaše pod nazivom: "15 godina od Oluje - 5 godina od Sinja do Knina". Dva dana kasnije, na sam praznik u večernjem terminu u 20 sati i 10 minuta, film je prikazan i na HTV-u. Reakcije – odlične, i gledatelja, i novinara, i filmskih kritičara.

Kao ratni snimatelj, Petar Malbaša je u ratu bio pod ingerencijom Ante Gotovine

No, šest dana kasnije stiže – šok. U tjedniku Globus izlazi tekst u kojem se navodi kako je "snimatelj Petar Malbaša, o kojem je HTV na Dan pobjede 5. kolovoza prikazao dokumentarni film, jer je za rata kamerom pratio 4. gardijsku brigadu i bio prvi snimatelj koji je ušao u Knin, svoje snimke dao Carli Del Ponte, a odvjetnički tim generala Ante Gotovine je odbio“?!

"Izjavio je to", napisao je Globus,"bivši član tima navodeći kako su bili upoznati sa činjenicom da je Malbaša posjedovao brojne videozapise. Štoviše, kaže da su ga molili da im ih ustupi, no on je to učinio tek na zahtjev haškog tužiteljstva. Snimke je Haagu dostavio 2004. gdine, a odvjetnici generala kopije su dobili tek kasnije“, naveo je Globus, ne navodeći, međutim, ime tog "bivšeg člana tima".

Od tada, ne prestaju pozivi potpore Petru Malbaši, ljudi i kolega koji ovog snimatelja znaju po tome što je od prvih dana Domovinskog rata pratio branitelje na području, odlazeći s njima u akcije i autentično svjedočeći kamerom pet godine njihove krvave borbe. S Petrom Malbašom smo razgovarali u njegovom rodnom Sinju. Dok smo hodali gradom, ljudi su ga stalno srdačno pozdravljali, želeći mu stisnuti ruku, pozdraviti ga...

Snimao pod direktnom ingerencijom Gotovine

- To je zbog toga – kazuje nam Petar Malbaša – jer je dokumentarac koji je objavljen na Hrvatskoj televiziji, 5. kolovoza na Prvom programu, za koji je scenarij i režiju radio Darko Dovranić iz Dokumentarnog prigrama HTV-a, sa mnom kao ratnim snimateljem zaista dobio prolaznu ocenu i od kritike i od običnog puka.

Usto, dva dana prije prikazivanja na HTV-u imali smo pretpremijeru u Alkarskim dvorima, u dvoranu se nije moglo ući.

Petar Malbaša: Nikada me  nisu zvali da posvjedočim za Gotovinu

Nakon pretpremijere, svojoj majci sam rekao "kad sam došao na Pijacu sutra, svaki čovjek mi je htio dati ruku, čak i oni koji mi se nikad u životu nisu javili“. Rekao sam da osjećam kako se nešto sprema, da će se nešto dogoditi, radujući se uspjehu filma.

No, uistinu nisam očekivao onakav članak u Globusu da sam jedino surađivao s Carlom del Ponte, odnosno s Haaškim tribunalom", što je notorna laž.

Cijelo vrijeme rata snimali ste za potrebe Hrvatske vojske, surađivali s generalom Gotovinom i ostalim ratnim zapovjednicima?

- Tako je. Bio sam vojnik snimatelj. Naime, živio sam u ratnoj zoni, četnici su bilo otprilike dvanaest kilometara od Sinja, u Zadru su bili na dva kilometra i tako dalje.., i ja sam imao samo dvije opcije. Ili uhvatiti pušku, pa biti hrvatski vojnik, ili uzeti kameru, i voditi medijski rat protiv neprijatelja. Ja sam se odlučio za medijski rat, iako voditi ga, dakako, uz blagoslov Hrvatske televizije, nije bilo lako.

No, uhvatio sam se toga, a moj prijatelj Mario Tomasović, koji je bio u IPD službi, kao i  i Ivan Zelić, Zdenko Lozo, Petar Škorić i drugi, svi smo bili pod ingerencijom generala Gotovine, to je bio takav sustav, imali smo zadaće, i ja sam bio u tom timu. Bio sam spona između Hrvatske vojske i državne televizije, na ovom području.

"Luka Mišetić se trebao naći sa mnom u Splitu, čekao sam ga sat, no nije došao"

U samim počecima sam se maksimalno, na sve moguće načine žrtvovao, a poslije toga sam bio uvezan, direktno u 126. brigadi, a onda kad se pomicala Operativna grupa, prvo Sinj, a kasnije Livno, prebačen sam u Zborno područje Split, gdje sam cijelo vrijeme bio pod ingerencijom i kontrolom generala Gotovine. On je tada ocijenio da sam mu čovjek od koristi, iako danas mogu ocijeniti da nisam iskorišten niti blizu koliko sam mogao biti.

Na što konkretno mislite?

- Molio sam ih "snimajte sve", "snimajte sve brifinge", "snimajte sve, ja sam tu, kad završim, evo vam kazeta, i organizirajte arhivu u kojoj ćete sve to pohranjivati". Jer, ono što se ne snimi, to kao da ne postoji.

Tako, u samim počecima kad bio donio materijale na HTV, oni su sa mnom htjeli potpisati ugovor, ja nisam želio jer sam mislio da će rat trajati mjesec, dva, a imao sam organiziran svoj privatni biznis. Nakon što sam završio uspješnu atletsku sportsku karijeru u zagrebačkoj Mladosti 1987. godine, završio sam fotografiju u Zagrebu, i imao sam svoj cilj otvoriti foto atelier, što sam i uspio u Sinju.

"Htio je izbjeći civilne žrtve"

No, u ratnoj zoni kakva je bio Sinj, sve je završilo. Kad se zahuktao ratni vihor, nije mu se vidjelo kraja. Tako je krenula moja suradnja s HTV-om,  i preusmjerio sam se na kameru, te postao ratni snimatelj.

Radeći, uvijek sam bio u vojnoj odori, jer vojnika iritira čovjek u civilu, koji će se poslije obavljenog posla vratiti u svoj dom, a on će ostati u rovu, što deprimira. Tu sam stekao dosta prijatelja, jer sam s vojnicima odlazio u čišćenje terena, u probijanje crta.., i s njima upijao sve njihove trenutke.

Zahvaljujući takvom pristupu, snimili ste autentične snimke na osnovu kojih je nastao dokumentarac? No, kako ste mi kazali, niste očekivali ovakve reakcije?

- Sjećam se kad smo se tijekom noći 1995. probili do Bosanskog Grahova i uvezali se sa Četvrtom gardijskom brigadom te izbili na brdo Plješevica, i u zoru nakon pet godina vidjeli Knin, kao na dlanu.

Taj se dio vidi u filmu.

- Zašto o ovome sada pričam? Zato jer se sjećam samim početaka i napada na Sinj, kad su ljudi počeli bježati iz grada, s prvim granatama. No, pet godina kasnije, u jednom trenutku, nakon što smo izbili iznad Knina, okrenula se slika, počeli su Srbi bježati. General Gotovina u tom trenutku izdaje zapovijed: "Nema pucanja po Kninu, već ih pustimo da izlaze preko Stare Straže, da bude što manje žrtava". No, u Vukovaru, svi oni koje su Srbi granatirali tri po mjeseca, i cijelo to vrijeme bili po podrumima i bolnici, svi su civili završili na Ovčari i po masovnim grobnicama.

Među prvima ste ušli u Knin?

- Sjećam se, kad smo ulazili u sami Knin, a jedan mali dio ljudi, srpskih civila, koji su ostali, hrvatski vojnici su kupili traktorima i predavali UNPROFOR-u. Također, oko 800 četnika je ostalo u kasarni Južni logor, današnjoj vojarni "Andrije Matijaša“ u Kninu. Ostali su pod oružjem, nisu uspjeli izići. Nikome od HV-a nije palo napamet ući unutra, već su svi predani UNPROFOR-u  i deportirani za Srbiju. Po tome se vidi razlika između hrvatskih vojnika koji su ušli u Knin ili srpskih kad su ušli u Vukovar.

"General Gotovina je izdao zapovijed da se ne puca po Kninu, da se poštede civili"

Već idućeg dana, 6. kolovoza ujutro, uslijedio je brifing generala Gotovine svim zapovjednicima na kojem je inzistirao na vojničkoj disciplini, što ste također snimili?

- Šestog kolovoza u 7 sati morao sam biti na Kninskoj tvrđavi, ali Šef, tako smo zvali generala Antu Gotovinu, samo mi je rekao večer prije "budi rano ujutro ovdje, trebaš mi nešto". Nije mi rekao o čemu se radi. Ujutro, šestoga kolovoza prvo sam krenuo na Kninsku tvrđavu, no pripadnici Sedme gardijske brigade Anti Ivankoviću , tada šefu splitskog studija HTV-a, nisu dali ući na tvrđavu, jer dan ranije u kasnopopodnevnom izvješću, nigdje nije spomenuo Sedmu gardijsku brigadu.

"Na brifingu je tražio poštivanje pravila"

Zato mu nisu dali ući u Kninsku tvrđavu, a trebao je raditi intervju s predsjednikom Franjom Tuđmanom koji je dolazio oko 9 sati. Ja sam izišao vani da Ivankovića zaštitim, a istovremeno je Gotovina počinjao brifing, i viče "di je Malbaša?".

Ušao sam unutra, kad sam vidio da je Gotovina podivljao i viče na okupljene, sam sam bio iznenađen, jer su tu bili svi zapovjednici svih postrojba Hrvatske vojske koji su sudjelovali u oparciji Oluja. Gotovina im je ukazivao na pojedine propuste, i vikao, jer je uistinu bio pravi ratnik i profesionalac, koji je prošao sve od Legije stranaca, te tražio poštivanje svih pravila.

Kao što je petog kolovoza izdao zapovijed "ne pucajte po gradu“, jer se nije išlo na vjenčanje. Operacija je trajala deset i pol mjeseci, akcije Zima 4, Skok-1, Skok-2, Ljeto, pa Oluja. Mi smo pet puta probijali neprijateljsku crtu na putu do konačnog oslobađanja Knina, ali nismo imali nikada doticaj sa civilima. Naš je cilj bio samo sve osloboditi i izbiti na granice.

Zločina u Kninu nije bilo.

- Samog ulaska u Knin uvijek ću se sjećati, jer sam vidio ponosnog hrvatskog vojnika koji u sebi nije imao nikakve mržnje. Svi smo osjećali samo ovo: "trpjeli smo pet godina, hvala Bogu da je kraj“. Nije tu bilo nikakve mržnje. Jer taj nesretni rat nije donio nikome dobro. A Hrvati su platili najskuplju cijenu.

A upravo je general Gotovina bio toga najsvjesniji, iako u tome trenutku nije mogao ni sanjati što ga čeka po završetku rata.

Cijela je Hrvatska već naveliko slavila iako smo mi iza toga imali operacije Maestral i Južni potez, pa smo stigli do Banja Luke, kad je u zadnjoj akciji poginuo naš vitez Andrija Matijaš Pauk.

Sve ste ratne akcije snimali kamerom, stvorili veliku arhivu.?

- Ta arhiva koja se nalazila kod mene, imao sam je zadaću čuvati, jer nije bila određena nijedna osoba kojoj ću je predati. I hvala Bogu, sačuvao sam je.

S dvojicom spremao materijale za generala

Međutim, par godina iza rata, vidim da će se svašta dogoditi, počeli su raditi haški istražitelji, i ja nazovem generala Gotovinu jednom iz svoje foto radnje i kažem mu "Šefe, ovo su neka čudna vremena, što da radim ja s ovom arhivom?" Kaže Gotovina meni: "Kako ti to misliš?" Ja mu odgovorim "Nemoj se ljutit, ali ovo treba arhivirati".

Odgovori mi "Okej, dobro". I nakon par dana nazove me i kaže mi "Dobro si govorio, Petre, možeš li ti to odraditi?", na što samu kazao "hvala Bogu da mogu, zato smo se i čuli, ali ja to ne mogu sam".

Kako je Gotovina na to reagirao?

- Poslao mi je svoja dva čovjeka, deset dana smo pripremali tu arhivu, iako ni on sam tada nije mogao pomisliti da će biti podignuta optužnica, ali smo radi preventive to sve sredili i arhivirali. Deset dana smo to radili, i Gotovinina dva čovjeka koja su stigli iz Zagreba, uzmu pripremljenih 17 kazeta snimljenog materijala i predaju ih Gotovini.

Nakon određenog vremena, podignuta je optužnica, a general Gotovina se dao u bijeg.

"Generalu Anti Gotovinu predao sam 17 kazeta snimljenog materijala"

Zatim se, 2004. godine, pojavila snimka brifinga, i počelo se pisati o Vašoj ulozi?

- Nakon što je snimka brifinga izašla u javnost, prije nekih šest godina,  onda su me mediji počeli razvlačiti na sve strane, pišući u stilu "zašto sam ja to držao devet godina“. A ja u tom trenutku opet na sebe preuzimam odgovornost, iako su oni koji su trebali znati, znali da sam ja već odavno Gotovini predao 17 kazeta, ali nisam htio naštetiti njegovoj obrani.

Jer, mnogi su se već tada mogli upitati zašto ti snimci nisu iskorišteni u njegovoj obrani, ako ih je on već imao. A arhivu od 17 kazeta su uzeli Gotovinini prijatelji i oni su ih zajedno pregledavali, i pripremali eventualno ako bude podignuta optužnica.

Tada Šef još nije imao profesionalne stručnjake niti odvjetnički tim. Međutim, tek poslije, kad se formirao odvjetnički tim, ta se arhiva ostavila odvjetničkom timu.

Razgovor s Lukom Mišetićem

Tvrdite da su Gotovinini prijatelji tu arhivu proslijedili njegovom odvjetničkom timu?

- Da, tako je, oni su arhivu proslijedili njegovim odvjetnicima. A kad je nedavno izišao Globus s tim famoznim člankom, ostao sam šokiran! Radio sam pet godina, svoje vozilo vozio, sam gorivo plaćao, sa svojom kamerom snimao, koju sam strašno skupo platio, a kasnije mi je pregazilo vojno vozilo, za što nikada nisam dobio niti jedne jedine lipe, i sad mene koji sam prvi prepoznao što bi se moglo dogoditi generalu Gotovini i sačuvao arhivu, meni se podmeće!

Uostalom, zahvaljujući vašim snimcima  je i nastao dokumentarac„15 godina Oluje – pet godina od Sinja do Knina“?
- Da, i tu dolazimo do apsurda. Nakon takve fantastične reakcije naroda, kad sam vidio taj tekst u Globusu, nije mi bilo jasno koji je bio cilj te laži.

Jeste li u međuvremenu dokučili? Jeste li se nakon filma čuli s nekim iz odvjetničkog tima generala Gotovine?

- Čim je izišlo to u Globusu, nazvao sam odvjetnika Luku Mišetića u Sjedinjene Države. Uključila mu se telefonska sekretarica, ostavio sam mu poruku, zove on mene ubrzo. Pun emocija, hodam ispred svoje kuće, u suzama razgovaram s Mišetićem i pitam ga "Recite Vi meni, jeste li Vi čitali ovaj članak?" On će meni: "Dobio sam e-mailom". "A onda mi recite, je li vi stojite iza ovoga?“ Kaže Mišetić meni: "Djelomično". Ja kažem "Super, a šta je to djelomično?“. Mišetić: "Niste dovoljno surađivali s odvjetničkim timom".

Na to ga upitam: "Znate li Vi da sam ja prije više od deset godina , svu tu arhivu koju sam sačuvao, predao generalu Gotovini?" On meni na to odgovori: "Ja sam to pitao generala, on kaže da se ne sjeća". U međuvremenu sam nazvao ljude koji su sa mnom to radili, koji su surađivali s odvjetničkim timom, a sada više ne, jer su bili revoltirani nekim stvarima, koji su mi kazali da to nije istina.

Na što konkretno mislite?

- Pa oni to bolje znaju, jer su radili s njma, a ja nisam, niti su me tražili. Jednom se gospodin Luka Mišetić u Splitu trebao naći sa mnom, čekao sam ga sat vremena, on uopće nije došao na dogovoreni sastanak. Postavili su mu i to pitanje "Zašto niste došli", na što je on mojim prijateljima odgovorio "Ja se toga ne sjećam". Bože moj, ne sjeća se ovoga, ne sjeća se onoga, a ja sam mu samo govorio činjenice.

Priča o 50.000 eura

No,meni je ovaj moj i Gotovinin zajednički prijatelj rekao "Ma, oni tu arhivu uopće nisu ni pregledavali". A to je trebali sve posložiti, da to bude gledljivo, jer ja nisam to montirao, nego sam im predao takozvani sirovi materijal, sve ono što bi moglo ići u prilog generalu Gotovini Znajući što sam predao generalu Gotovini, u sebi sam često mislio "ako mu to imalo pomogne, ja ću biti sretan čovjek“.

I kako je završio razgovor s Mišetićem?

- Gledajte, taj materijal na hrvatskim sudovima nije vrijedio, ali na Haškom sudu vrijedi, jer se tamo sudi generalu Gotovini, kojem je taj materijali predan sa ciljem da mu pomogne.. Međutim, meni gospodin Luka Mišetić priča neku drugu priču. Kad sam mu postavio pitanje, zašto to nije iskorišteno, on meni odgovara: "Pa, vi ste tražili 50.000 eura za arhivu". Ja govorim njemu "Oprostite, tko vam je to rekao?" On kaže: "Ne sjećam se“.

Susret  s Ivanovićem i Kotromanovićem

I to je ostalo na tome?

- Na osnovu toga razgovora, došao sam do zaključka – jedini kontakti sve ove godine koji se događaju u vezi generala Gotovine, išli su preko odvjetnika Marina Ivanovića. Tako je Marin Ivanović, kada se pojavio taj famozni brifing generala Gotovine, prije šest godina, došao s Antom Kotromanovićem u Sinj, te se kod crkvenih vrata, prekoputa u jednom kafiću, susreo sa mnom.

Što se tada dogodilo?

- Marin Ivanović je zatražio da mu predam cjelokupnu arhivu. A ja mu kažem "Marine, ti si pravnik po struci, ja sam bio hrvatski vojnik. Kome sam ja odgovoran? Ministarstvu obrane. Pa ako ja tebi to dam, mogu u zatvor završiti, a ti ćeš mi poslati razglednicu za Božić u zatvor". Kazao sam Marinu Ivanoviću da ja to ne mogu napraviti, predati mu arhivu. Uostalom, upitao sam ga gdje su materijali koje sam ja već predao generalu Gotovini? Nije mi znao odgovoriti.

Što ste učinili potom? Zadržali arhivu za sebe ili?

- Nakon Ivanovićevog traženja, kojeg sam odbio, odlučio sam svu arhivu predati Ministarstvu obrane, a na poziv u MORH javio mi se tadašnji glasnogovornik Mate Radeljić. U jedan sat noću, krećem za Zagreb s alkarskog trkališta, pod pratnjom policije, auto me prati, dolazim u Zagreb, na Črnomerec u osam sati ujutro i predajem sve materijale u Ministarstvo obrane. Sve je to arhivirano, sve je to snimljeno, svaka kazeta pod brojem, ja danas kod sebe imam originalni zapisnik za sve kazete koje sam predao Ministarstvu obrane. I to je to.

Međutim, Marin Ivanović je očito bio ljut što njemu nisam dao kazete, iako sam 17 kazeta predao generalu Gotovini godinama prije  prije nego što sam sve kazete predao Ministarstvu obrane, i kad Marin Ivanović nije imao pojma što mi radimo. No, onda se u društvu Ante Kotromanovića 2004. Marin Ivanović pojavio sa zahtjevom da kazete njemu dam.

Kakva je u tome bila Kotromanovićeva uloga?

- Nemam pojma, samo se pojavio i bio s nama tijekom razgovora, ništa drugo.

Želite kazati da je priču o 50.000 eura plasirao Marin Ivanović?

- Teško je to dokazati. Ja ne volim nikoga optuživati niti prozivati, dok nisam sto posto siguran. Mislim ipak da je ovo samo jedna šeprtljava reakcija, a pozadina toga mogla bi se protumačiti da se netko želi upravo prije presude koja se očekuje za generala Antu Gotovinu, za koju se nadam da će biti poštena i oslobađajuća, oprati zbog nečijeg nerada, pa zato prozvati mene.

"Nikada nisam kontaktirao s haškim istražitejima"

Jeste li se, osim s Mišetićem, nakon objave teksta, čuli i s odvjetnikom Ivanovićem?

- Da, nakon razgovora s Lukom Mišetićem, nazvao sam Marina Ivanovića, a on mi kaže "ja sam na godišnjem“. Rekao sam mu da mi je Mišetić kazao da sam ja tražio 50.000 eura, i upitao ga odakle Mišetiću  ta informacija, a on mi odgovorio da se "ne sjeća nečeg takvog“. Nakon toga mi je počeo govoriti o svojim problemima, da su mu pretresali stan, na što sam  mu kazao da sam to pratio i da mi je žao, ali da ga nisam nazvao zbog toga.

Jeste li ikada kontaktirali s haaškim istražiteljima, i jeste li njima dali snimke?

- Nikada. U životu s njima nisam nikada imao nikakav kontakt, niti su me oni ikada tražili. No, ti su se materijali, ti snimci našli u Haaškom tribunalu, samo ne znam u kojem omjeru. Jedino ih je mogla dati Vlada,  jer je i Ministarstvo obrane pod Vladinom ingerencijom. Mene su jedino istražitelji Državnog odvjetništva RH u Heinzelovoj  triput ispitivali kao snimatelja, što je apsurd, kad se govorilo o topničkim dnevnicima.

No, iskreno rečeno, očekivao sam da će me iskoristiti odvjetnički tim genetrala Gotovine. Zašto? Zato jer sam svjedok u vremenu  i prostoru operacije Oluja. Bio bih presretan da sam imao prilike sjesti u Haaškom sudu jer sam kao svjedok tog vremena imao što kazati.

Spašavanje srpskih civila
Primjerice?

- Osobno sam na Peručkom jezeru zarobio novinara Ognjena Tadića koji je bio protukandidat Miloradu Dodiku u Banja Luci i  snimatelja Pejnovića. Imali su dvije puške na sicu u autu, četiri „s“ na kundaku, metak u cijevi, 14 kazeta, dvije kamere. Ja sam mu rekao "Ognjene, sad ćeš dat izjavu, ja ću te snimit i bit ćeš zaštićen“. A da su mene Srbi zarobili, ostao bih bez pola glave.

Također, kad su Srbi bježali iz Knina preko Stare Straže, mnogi ljudi su u panici pregaženi. Meni je jedan stari Srbin prije dvije godine kazao, koji je bio u toj koloni, da je on osobno pokopao šestoro ljudi pregaženih u toj koloni. A te se žrtve sada pripisuju Hrvatskoj vojsci odnosno generalu Gotovini.

Toliko toga sam prošao, a da nisam nikada vidio da je Gotovina nekoga krivo pogledao, a kamoli mu što pogledao.

S druge strane, čuo sam na vezi kad su kod Golubića četnici iz kuće zapucali prema našim momcima iz Četvrte brigade. Oni kuću nisu htjeli sravniti, nego su ih pokušali svladati u skladu s pravilima, jer ne znaš ima li u kući civila. I tu su nam četnici dvojicu momaka ubili, 5. kolovoza 1995. godine. Uskoro cijela Hrvatska slavi, a roditeljima tih momaka netko je došao i morao im reći da su im sinovi poginuli tog istog 5. kolovoza. Nikada neću zaboraviti sliku kad sam vidio tugu kod Andrije Matijaša Pauka, zbog tog gubitka.

O takvim sam stvarima, između ostalog, mogao govoriti u Haagu, o ljudskosti i poštivanju Ženevskih konvencija pod zapovjedništvom generala Ante Gotovine. No, obrana generala Gotovine me loše procijenila, mislili su da nemam nikakve težine, a s druge strane su od mene očekivali čas jedno, čas drugo.

No, onda ste s ljudima s HTV-a napravili film, čija je premijera bila nedavno, točnije 5. kolovoza?

- Ma, da nismo napravili film, ne bi nikada izišao sramotni člank u Globusu, niti bi se išta "zakotrljalo". No, sam Luka Mišetić je mene kasnije opet nazvao i rekao mi da će ovih dana doći u Europu i da ćemo se naći.

Rekao mi je da mi vjeruje da imam dobre namjere, ali sam ga upitao "zašto me niste iskoristili, ja bih bio presretan čovjek, jer sam mogao puno, puno više napravit, samo da sam imao priliku sjesti u Haagu"?

Ja u tome nemam nikakvog interesa, osim što sam htio pomoći generalu Gotovini. Ako ga oslobode, a nadam se da hoće, ja ću možda biti posljednji koji će ga imati prilike sresti, zagrliti, ili mu dati ruku, ali ću biti presretan, samo neka ga oslobode.

JOŠKO DADIĆ

Foto: JOŠKO DADIĆ / DalmacijaNEWS, CROPIX