‘Oluja’ ide u Hollywood

Nakon Globusove inicijative (opa!) za snimanje prvog filma o Oluji, koja je izazvala silno zanimanje javnosti, poznati producent Branko Lustig iznosi svoj prijedlog kako da se o trijumfalnoj vojnoj operaciji Domovinskog rata snimi holivudski spektakl

Prošlotjedni Globusov natječaj za prvi hrvatski igrani film o Oluji na koji se odazvalo četrnaestero filmskih redatelja razigrao je producentsku maštu Branka Lustiga.

Na naše pitanje koji bi od ponuđenih prijedloga za scenarij na temu te velike hrvatske vojne pobjede u Domovinskom ratu on producirao, Lustig je, naime, rezolutno odgovorio: “Ni jedan!”

Doduše, odmah je priznao da je u svojoj producentskoj karijeri, čiji su vrhunci ipak dva Oscara za najbolje filmove “Schindlerova lista” i “Gladijator”, imao “peh” da nikad nije imao priliku raditi jeftin film. A hrvatski redatelji svih generacija, navikli upravo na takve opskurne uvijete, maštu ionako najviše koriste u prilagođavanju svojih scenarija, pa tako i ovih o Oluji za Globus, skromnim mogućnostima hrvatske kinematografije.

Branko Lustig, koji je radio u Hollywoodu, smatra, međutim, da hrvatski igrani film o Oluji bezuvjetno mora biti ratni spektakl, epopeja kojom će se Hrvatska predstaviti svijetu, pogotovo filmskoj publici navikloj na ništa manje od hollywoodskih produkcija, a ne samo našim kinogledateljima. Prema tome, podrazumijeva se, kaže Lustig, da igrani film o Oluji koji bi financirala hrvatska država, danas ne smije koštati manje od 150 milijuna dolara!

“Ne može se štedjeti na hrvatskoj povijesti!”, dodaje. A mi ćemo pak nastaviti barem podatkom da je država cjelokupni bužet za hrvatski dugometražni igrani film, i to osam naslova, ove godine svela na 5,5 milijuna dolara.

“Može se o Oluji napraviti mali, intiman art-film koji se događa u jednoj sobi… noć je, čuje se grmljavina topova u pozadini, u prozorima se vidi odbljesak zapaljenih kuća ili topovskih granata... Sve se to može. Ali to nije to! Da bismo mi prikazali cijeli taj događaj u svoj njegovoj veličini i važnosti, moramo napraviti veliki film”, racionalno će Lustig s obzirom da on smatra da film o Oluji mora biti iskaznica Republike Hrvatske u svijetu koji još i danas ne razumije tko je u Domovinskom ratu bio na strani sila Dobra, a tko na onoj sila Zla.

Pet desetljeća odmaka. Povezujući svoju producentsku maštu s golemim iskustvom, Branko Lustig ima i plan u kojem bi smjeru trebalo početi razmišljati o Oluji na filmu. Taj plan dijelom ostavlja i budućim generacijama jer, kaže, za takvu produkciju treba pričekati još nekoliko desetljeća. Kao prvo, neka prođe barem 50 godina od tog povijesnog događaja, a i neka se država financijski stabilizira. U tom procijepu između mašte i zbilje, Branko Lustig nam je iznio svoj akcijski plan za ratni spektakl “Oluja”.

“Počeo bih tako što bih otišao ravno do Rohatinskog i tražio ga ključ od državnog trezora! Film o Oluji se ne smije ni smišljati bez puno novca. Sljedeće bi trebalo na dobrovoljnoj bazi angažirati dragovoljce Domovinskog rata jer se samo uz njihovu pomoć može napraviti takav film. Kad su se snimali filmovi ‘Bitka na Neretvi’, ‘Sutjeska’ i ‘Kozara’ nije se pitalo za cijenu, pa se ni ne zna koliko su koštali. Kod Mostara je postojao jedan vojni magazin iz kojeg smo mi za te filmove uzimali njemačke topove, tenkove, sve naoružanje, a u tvornicama municije u Kranju i Kragujevcu su nam besplatno izrađivali na tone lažne municije. Danas je to nemoguće, naša vojska i nema svoje trofejne muzeje, pa bi trebalo otići u Rusiju i odande dovući naoružanje koje je u ratu uglavnom koristila srpska strana. To je golem posao! Postoji, doduše, mogućnost da radimo s vizualnim efektima, pa kompjuterski multipliciramo i tenkove i ljudstvo. Kad smo snimali ‘Gladijatora’, mi smo imali samo jedan bataljun Rimljana, a svi ostali su bili kompjuterski napravljeni. Tako je rađeno i u ‘Troji’ i u ‘Aleksandru Velikom’. A sve su to ratni filmovi koji se od našeg rata i naše Oluje razlikuju samo u vrsti oružja i u godini zbivanja”, ističe Lustig.

“Zatim bismo morali, ako snimamo film koji se događa u Kninu, negdje sagraditi taj Knin kakv je bio uoči Oluje, pa i okolna sela. Ne možemo za potrebe filma spaljivati pravi Knin, a ako bismo koristili samo vizualne efekte, osjetilo bi se da to nije stvarno. Ima jedan sjajni beogradski filmski scenograf Miljen Kreka Kljaković koji je radio Kusturičin ‘Underground’ i ‘Arizona Dream’, te ‘Delicatessen’ Jean Pierre Jeuneta. Nedavno je u Luksemburgu za jedan film sagradio Veneciju, i to tako vjerno da ni stručnjaci nisu vjerovali da film nije sniman u Veneciji. Njega bih angažirao da u okolici Zagreba, možda najbolje oko Pionirskog grada, sagradi Knin. To je ogroman posao i same pripreme za snimanje filma o Oluji trajale bi barem dvije godine”, izlaže nam svoj filmski plan Lustig pod egidom “maštanje je dopušteno”!

Ključnim za film o Oluji na čemu bi se, smatra Branko Lustig, već sada moglo početi raditi je filmski scenarij. To je jedina autorska stavka koju bi on, kaže nam, povjerio iskusnim američkim scenaristima. Prvo ime koje spominje je ono Johna Logana, pedesetogodišnjaka koji je napisao scenarije za “Zvjezdane staze: Nemesis”, “Gladijatora”, “Posljednjeg samuraja”, “Avijatičara”.

“Scenaristu bi trebalo dati sve naše snimljene dokumentarne materijale, a kad bih ja producirao film o Oluji, svakako bih iskoristio snimke iz arhiva Hrvatske televizije jer zauvijek pamtim neke kadrove, kao onaj u kojemu je kamera odletjela i pala kad je snimatelj pogođen, a nastavila je snimati. To su moćne scene!

U scenariju bi se trebalo ići i na pojedince jer gledatelju mora srce zadrhtati nad jednim junakom. Najvažnije je da mi taj film radimo za svijet, a ne za sebe, i da mi moramo svijetu kroz film objasniti što se tu događalo i kakvo je bilo stanje na terenu u vrijeme kad je naš glavni stožer donio odluku da se krene u vojnu akciju Oluja.

Mi moramo pokazati svijetu koja je ta SAO Krajina i kakvi su ti ljudi koji su imali srca granatirati dječje bolnice, moramo gledateljima objasniti kako je došlo do takve mržnje i do toga rata. Zato ja mislim da bi najbolje bilo napraviti televizijsku seriju o Oluji jer u njoj bismo imali vremena sve ispričati”, kaže Lustig kojem su, naravno, reference tv-serije “Vjetrovi rata” i “Rat i sjećanja” o Drugom svjetskom ratu na kojima je i sam radio.

Kada bi se skupio na hrpu novac od svih tv-sapunica koje su se u posljednjih desetak godina zaredale na našim televizijama, već bi bilo novca za tv-seriju o Oluji, dodaje Lustig.

Kao jedinog hrvatskog redatelja koji ima osjećaj za golemo i iskustvo rada na takvim temama izdvaja Veljka Bulajića. Ali dok bi i režiju filma, kao i scenarij, možda i prepustio popularnim hollywoodskim rutinerima, glumačku podjelu radio bi isključivo u Zagrebu i Beogradu. “Zaista mislim da u Hrvatskoj, ako ništa drugo potrebno za film nemamo vrhunsko, imamo glumaca! Brad Pitt mi sigurno ne bi igrao u ‘Oluji’. Ivo Gregurević bi danas bio genijalan kao predsjednik Tuđman, a Goran Višnjić savršen general Gotovina.

Višnjić je pravi herojski tip i još mi je i danas žao što je studio inzistirao da Orlando Bloom glumi glavnu ulogu u ’Kraljevstvu nebeskom’ jer je Višnjić bio na audiciji najbolji, upravo fenomenalan. U svakom slučaju, beogradske glumce koji su također izvrsni angažirao bih da mi igraju srpsku stranu. A Rade Šerbedžija obavezno bi imao ulogu u mojoj Oluji… ako bi htio igrati.

Primjerice, mogla bi se napraviti jedna priča o glumcu koji je morao napustiti zemlju i on bi igrao samog sebe. Ali, dok nema scenarija, nema ni smisla raditi glumačku podjelu. Možda političke vođe uopće nisu potrebne, možda neće biti scena u glavnom stožeru. U filmu o Oluji bitno je prikazati borce, ljude kojima se moglo nešto dogoditi na terenu. General Gotovina nije tijekom te operacije bio u životnoj opasnosti, a branitelji jesu. Mnogi su i poginuli. Mi moramo prikazati u filmu da se cijeli hrvatski narod digao protiv srpske okupacije i naši branitelji, obični ljudi, moraju imati važan segment u scenariju filma. Ali, s obzirom na to da još ne znamo što će biti s Gotovinom, i da nije prošlo dovoljno vremena od Oluje da bi se s punim poštovanjem prema žrtvama dočarala ta hrvatska ratna pobjeda, treba pričekati još nekoliko godina. A tada više neće biti ni mene ni Bulajića”, smije se Lustig.

No, neke smjernice za filmski spektakl na temu Oluje nastavlja iznositi. Primjerice, Lustig smatra da, bude li se išlo na scenarij u kojemu će bitni likovi biti Gotovina ili Tuđman ili Martić ili Šušak, onda treba pokazati i njihovu prošlost.

“Strancima njihova imena ništa ne predstavljaju. Oni moraju u filmu vidjeti Gotovinu dok se još bori u Legiji stranaca, Martića dok je bio milicioner, Šuška u Kanadi u pizzeriji. Oni nisu strancima poznati likovi koje možemo staviti u središte priče. Zato mislim da bi, zapravo, bilo bolje za film što manje ih prikazivati.

A kad već maštamo, maštajmo do kraja.

Kad bi hrvatska država financirala izradu scenarija kojim bi bila zadovoljna, a koji bi bio toliko dobar da se svidi čelnicima Paramounta, Foxa ili Universala, onda bismo ga mogli i njima prodati, pa neka ti studiji produciraju naš film o Oluji.”

Branko Lustig, kroz smijeh, na kraju, s malom dozom ironije, komentira kako je premijerka Kosor pametno učinila što je na svečanoj obljetnici Oluje prošlog tjedna obznanila da će hrvatska Vlada dati 2,5 milijuna kuna za spomenik Oluji u Kninu.

“Mislim da je to jako pametno jer je mnogo jeftinije nego da se napravi filmski spomenik Oluji!”
 

Jelena Jindra/globus/JL