Robert Međurečan: PTSP je zarazan

Odmah u glavu: Kad si bio u ratu?

- Pa nisam bio 1914.! Normalno - bio sam 91. Ne volim pričati o tome jer mislim da je to danas... kako bih to rekao... Nije popularno pričati o ratu, ljudima je pun k... njihove muke, recesija i ta sranja. Već vidim namrgođena lica čitatelja, kao „joj, još jedan u p..ku materinu”.

Nije valjda baš tako...

- Jest. Kad kažeš branitelj, onda prosječan Hrvat, urbani, taj neki „Zagrepčanin”...

... pomisli na Hvidru, politiku, povlastice?

- Ma ne, misli eto još jedna budala laka na okidaču, još jedna lijenčina, narkoman na drogama - legalnim jer mu ih doktori propisuju, a doma šora ženu i djecu i zapravo ne treba imati posla s njim.

Kako je nastao ovaj roman ili stručnije rečeno: otkud ti, čovječe?

Osnova ovog romana je istinita priča, koju mi je ispričao jedan poznanik koji, na žalost, danas više nije živ. Poznavao sam ga i prije rata, poslije smo se susreli (nismo bili na istom ratištu), imao je ženu, djecu. Imao je potrebu ispričati tu priču, meni je zvučala fantastično, malo bajkovito, mislio sam da je malo popio. Međutim, kad je nakon nekog vremena čovjek počinio samoubojstvo, osjetio sam debelu krivnju što ga nisam ozbiljno shvatio. Tako ljudi odlaze. Nitko ih ne sluša. A oni traže pažnju. I onda se čovjek zvekne u glavu, baci bombu, počne pucati pa ga specijalci ganjaju po nekim zagorskim bregima...

Oni daju signale, ali ljudi ne shvaćaju...

- Naši muškarci su teški ljudi. Oni ne vole pokazivati emocije. Pokazati osjećaje je znak slabosti, tako je kod nas od stoljeća sedmog. Pravi mušakarac je čvrst, stamen i rješava probleme.

Roman govori o tome kako je lako ubiti, a teško živjeti s tim?

- Lijepo izgleda kada to radi Steaven Seagal ili guverner Arnold, to je zanimljivo, to je baš super. Ili kada igraš igricu pa kad pobiješ dovoljno neprijatelja, dobiješ bonus ili ekstra život.

Jesi li si bio neki rabijatan tip, tukao se po Novom Zagrebu kao klinac?

Ne, bježao sam od toga. Kada bih se potukao s nekim, imao sam osjećaj da sam popušio... Malo izgleda glupo, štreberski, ali je doista tako. Osjećao sam se usrano. Zato jer me netko natjerao da ga prebijem. Nisam nikada udarao prvi. Bilo mi je žao, iako je opravdano. Znači, već od malih nogu kužio sam što je obrambeni rat.

Znači ti počinješ pisati ovaj roman zato da priča ostane zabilježena?

To je možda bio i oblik samoterapije. Pola romana je ispisano u dahu, čak manje od dva tjedna. Očito je to moralo ruknuti, izaći iz mene. Kada sam završio osjetio sam veliko olakšanje.

Nalaziš se s ekipom?

S vremena na vrijeme... Sve rjeđe. Ratna prijateljstva su izuzetno čvrste stvari. Kad se družiš sa svim tim ljudima koji su bili krvavi kao i ti, jeli govna, nosili glavu u torbi... Svaki put kad se vidiš s njima, vratiš se opet natrag. Na prvoj pivi pričamo o tome što ćemo raditi, kako su žene, kako su djeca, kako je na poslu (ako ga netko ima), na drugoj pivi se već vraćamo u rat, di smo mi najjači... Jebeš žene, djecu, posao. A na trećoj pivi smo već... Vadimo kalašnjikove van.

Ti se sad više ne krećeš u tim krugovima? Namjerno, terapeutski si odustao od prevrtanja istih priča ili...?

Ne, nego sam imao relativnu sreću što je moje ratno društvo prošlo prilično dobro na psihičkom planu... Naravno, oni preživjeli. Svakog je zahvatilo barem malo, ne postoji čovjek koji nije dobio bar nešto. Tako, oni su nakon godinu-dvije svi počeli opet „normalno” živjeti. Na druženjima se onda nije više pričalo samo o ratu.

Možeš li reći/potvrditi da je PTSP kontagiozan, infekciozan-prijelazan, da takvo društvo inducira u pojedinca takve promjene?

Moglo bi se reći... Isto kao i depresija, ako se družiš s depresivnim ljudima koji su ful crni, samo ćete sjebati... Isto tako i ovo.

Kako si krenuo u rat - opiši 1991. iz svojih cipela.

Netko je dobije, netko je kupi. Takva su vremena bila. Kalašnjikov je koštao tisuću maraka, a Fendera nitko nije htio kupiti, tada mu je bila pala cijena. Znaš ono - muze šute kad... Prodao sam je za siću, taman mi je toliko falilo da kupim pušku i 300 metaka.

Što si mislio? Gdje ideš?

Vjerojatno sam se zamišljao kao lik iz Remarque „Na zapadu ništa novo”. Ništa nisam razmišljao ni zamišljao...

Kada nastupa strah?

Odmah. Svatko normalan se boji. Strah je konstantan, a kada si u nekakvoj akciji - neumitan i poželjan. Strah te oštri. Kad dođeš, onda zapravo vidiš da nemaš pojma, da ne znaš kud si došao, ali onda je kasno. I samo gledaš kako preživiti. Čak ne razmišljaš previše o onima s druge strane. Prvo da ja preživim. Kao Talijani u nogometu, prvo obrana, a onda tek zabiješ gol. Psihički „katenađo“. Igraš bunkericu.

U kojem trenutku sebi kažeš neću više? Kada si se razvojačio?

Pa bilo je neko primirje, htio sam se vratiti u svoju životnu kolotečinu, ne znajući tada da se to više ne može. Htio sam jednostavno izaći izvan toga, završtiti fakultet, možda se oženiti...

Vratio si se na staro, ali ti više nisi bio onaj stari. Opiši što si mislio, što ti se događalo?

Počeo sam gubiti interes za stvari koje su mi prije bile važne. Fakultet me nije više zanimao. Sve je oko mene bilo blijedo, bljutavo. Nisam znao što mi je... Izdržao sam godinu u tom čudnom vakuumu, a onda me srušilo. Ni dandanas ne znam kako sam uspio progurati 94., vjerojatno zahvaljujući tabletama.

Stručna pomoć? Psihijatri? Jesu li vas uopće razumjeli?

Jesu, ali nema pomoći sve dok se sam sa sobom ne uhvatiš u koštac. Stručna pomoć uvijek je dobrodošla, ako ništa drugo, samo da znaš da su tu. I to je ponekad dosta. Da te netko sasluša, da se isplačeš, da se izdereš...

A doma? Kako to ide? Nekako imam osjećaj da ne pričate sa svojim najbližima?

Teško je. Kao što sam već rekao, ovo je patrijarhalno društvo. Govoriti o nerješivim problemima je znak slabosti. Ako ideš kod psihijatra - lud si. Drugo, ne želiš opterećivati svoje bližnje, one koje voliš, stvarima koje oni ne mogu razumijeti. Kako im objasniti da u jednom trenu razgovaraš s prijateljem u rovu... Običan razgovor, o tome što ćemo raditi kad dođemo doma... I onda, idućeg trena, prijatelj pada mrtav... Beživotna lutka, ispario život iz nje, razumiješ... I što onda činiš? Jedva čekaš svađu, kod kuće ili vani, svejedno... Sjećam se, jednog sam momka pretukao na pravdi Boga, zbog jedne krive riječi. Još sam smrdio na uniformu, na barut i naletim na klinca koji je prije bio veliki nacionalni bundžija, mahao zastavom, čak je, mislim, bio iz Vukovara. Nije bio u ratu, zbrisao je rodbini u Njemačku... Sada, kada razmislim, možda je bio u pravu.

To je sve stalo sada, nakon knjige?

Ne, stalo je prije, knjiga je samo još jedan aspirin više.

Opet si kupio gitaru?

Da, da, kupio sam je par godina poslije rata.

Nisi završio fakultet? Što radiš?

Prodajem autodijelove. Prosječno živim. Plaćam račune na vrijeme.

Osjećaš li se odbačenim?

Ne znam... Prije iskorištenim. Kod nas vlada taj glupi stereotip o braniteljima kao o opasnoj populaciji. Ljudima je čudno da postoje branitelji koji ne slušaju Thompsona i koji nemaju potrebu igrati se oružjem...

Thompson ti je ipak na koricama?

Thompson je izrastao u autentični simbol Domovinskog rata. Ne slušam njegovu glazbu, ali onaj spot s bezubim braniteljima, njegovim dečkima iz Čavoglava je fantastičan. Nije doveo manekene da glume u čistim uniformicama i opravicama, nego autentičnu prvu liniju, one koji su stvarno nosili krvave gaće.

Hoćeš reći da rat nije čist...

Rat je prljavo smeće. To je najgori dio mog života. Ali i najbolji.

Kad će novi rat?

Ja sam pušku dao, gitaru više ne prodajem.

Što je bilo sutradan? Kako je izgledalo sutra ujutro?