Škabrnja: Osamnaest godina od katastrofe - bol koja ostaje

Don Pedić: "Osjeti se da to ljudi nisu prihvatili, mislim da ima dosta potiskivanja. Trude se oni svi to zatomiti duboko u sebi, ali ne ide. Misle da ako im sjećanja slabe, da je sve nestalo. No, uvijek se iznova na taj dan njihova rana otvara, iznova boli. Ta trauma će za njih trajati vječno"

Dugih 18 godina je iza nas, a u srcima Škabrnjanaca i dalje je ista tuga. Svi se trude potisnuti sjećanja, no u ovo doba godine sve "ispliva na površinu". Naime, Škabrnja je 18. listopada 1991. godine bila napadnuta od paravojnih srpskih snaga, na čelu s postrojbama bivše JNA koji su uništavali stambene, sakralne i gospodarske objekte. U tom periodu je 85 Škabrnjanaca izgubilo život, a selo je bilo spaljeno i potpuno uništeno.- Do sada je bilo obilježavanje samo 18-og. No, ove godine će se i dan prije održavati križni put, koji će kretati od kapelice Razlijeva Mladica. Don Dragan Filipović, katedralni župnik u Mostaru, doći će sa 60 studenata koji ćebiti smješteni u škabrnjskim obiteljima. Župnik je, inače i glazbenikpoznat po napisanom rekvijemu za poginule u Kornatskoj tragediji, te je izrazio želju da bi sa svojim studentima održao rekvijem i u Škabrnji. Isti ti studenti bi dan kasnije na Sv. Misi predvodili pjevanja. Križni put će se održati i 17. studenog, gdje će župljani koji se prijave nositi križ visine 4 metra. – rekao nam je don Boris Pedić.

Na Dan sjećanja na škabrnjske žrtve, 18. studenog, u 9 sati ujutro će državni izaslanici položiti vijence na masovnu grobnicu, gdje je pokopano 26 Škabrnjana. Zatim će se svi uputiti u centar sela na komemorativni skup. U 11 ujutro je predviđena Sveta Misa koju će predvoditi zadarski nadbiskup mons. Ivan Prenđa. Odmah nakon Sv. Mise će se krenuti prema centralnom križu na škabrnjskom groblju, te će se tamo moliti molitva odrješenja, a zatim i položiti vijenci.

- Osjeti se da to ljudi nisu prihvatili ovu tragediju, mislim da ima dosta potiskivanja. Trude se oni svi to zatomiti duboko u sebi, ali ne ide. Misle da ako im sjećanja slabe, da je sve nestalo. No, uvijek se iznova na taj dan njihova rana otvara, iznova boli. Ta trauma će za njih trajati vječno. Djeca kao da se žele sjećati, pričala mi je susjeda u selu da je njen kćer od 3 godine jednom došla do nje i upitala je sjeća li se kad su njih dvije u ratu bježale. Tada se nije ni rodila, i to je dokaz koliko mještani o tome govore, a kriju bol. – kaže don Pedić.

Život nakon rata
Prolazeći selom smo sreli mještane otvorene za razgovor, pa čak i o prošlosti koja je u svima njima ostavila duboke tragove.- Puno se toga promijenilo. Za vrijeme pada Škabrnje sam bio u Zadru, ali odmah nakon akcije Oluja sam se vratio nazad. Imam troje djece, dva sina su ostala u Škabrnji, dok je kćer otišla u Zadar. Problem je što nema zaposlenja za mlade. Imam nešto domaćih životinja, ali sve je to malo u usporedbi na vrijeme prije rata. -rekao nam je Ižak Ražov.

Križana Pavičića i suprugu Terezu smo sreli u polju kako beru masline, kažu da su ove godine rodile malo slabije, ali da je zadovoljan. - S prvom ženom iz Knina imam četvero djece, s drugom nemam nijedno. Odem jednom u tjednu do Knina i kupim spize za svoju djecu i ženu da ne budu gladni– nasmijao nas je ovom izjavom Križan Pavičić koji je otkrio da mu je Tereza ipak prva i jedina žena s kojom je 40 godina u braku.- Tijekom rata sam živio u Zadru. Odmah nakon oslobođenja sela sam se vratio. Kakva god je bila bivša draža, mislim da je tada bilo bolje jer je većina naroda bila zaposlena, što je danas puno teže – rekao nam je Križan Pavičić.

U polju je bio i njegov rođak Šime, koji ima svoja dva reda maslina odmah do Križanovih. - Bio sam tri godine u Hrvatskoj vojsci, u Škabrnju sam se vratio 1997. godine. Zbog vojske sam ostao bez posla u zadarskoj bolnici – rekao nam je Šime Pavičić. Marija Bilaver je 74-godišnjakinja, koja je cijeli život provela u svom selu, osim perioda rata kada je noću pješačila kako bi pobjegla od srpskih agresora. - Rat je bio strašan. Bježali smo pred neprijateljima da bi se spasili. Imala sam tu sreću da mi je cijela obitelj preživjela i zbog toga sam presretna. Prije rata sam imala više životinja nego sada, ali tada sam bila i mlađa pa sam mogla. Od kada mi je umro suprug to je sve teže. – rekla nam je Marija Bilaver.

Naše selo je najljepše na svijetu
Iako ih svake godine prisjećaju na tragediju koja se dogodila, djeca ipak teret rata, na njihovu sreću, nisu osjetila. Sa smiješkom idu u školu, kažu da ih to veseli.- Volim ići u grad, ali mi je draža Škabrnja. Ne bi nikad mogla živjeti nigdje drugdje – rekla je Emili, a ostale su se djevojčice složile s njom. Kažu da je Škabrnja njihovo selo koje vole i da je tu život najljepši. Kad smo djeci rekli da će izaći u novinama, Lucija nam je rekla da je ona već jednom "izašla iz novina".

M.J. /Narodni List