Povijesno utemeljeno istraživanje Oluje

Teško je očekivati da jedan rad može odgovoriti na sva pitanja o tako složenom događaju kakav je veća vojna operacija, no s obzirom na brojnost korištenih dokumenata Marijanova knjiga izvrstan je temelj za svaki novi prikaz Oluje", zaključio je Nazor, izrazivši uvjerenje da njezinim izdavanjem tek počinje temeljita znanstvena rasprava o toj vojno-redarstvenoj operaciji.

Izdavačka djelatnost Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata od prošlog je mjeseca bogatija za još jedno djelo. Knjiga "Oluja", posvećena istoimenoj vojno-redarstvenoj operaciji, predstavljena je 11. prosinca u Hrvatskom institutu za povijest. Autor knjige je povjesničar Davor Marijan, recenzenti su umirovljeni general Anton Tus te povjesničari Nikica Barić i Zdenko Radelić, a opširniji uvod napisao je Ante Nazor, ravnatelj Centra koji nam je ujedno pojasnio zašto su se odlučili izdati tu knjigu.

Kao čelnik institucije koja se bavi istraživanjem Domovinskog rata, u čemu vidite najveću vrijednost Oluje?
Pobjedonosnom Olujom Hrvatska je u kolovozu 1995. uspješno privodila kraju jedno iznimno dramatično razdoblje svoje povijesti, započeto oružanom pobunom Srba u Hrvatskoj i terorističkim djelovanjem srpskih ekstremista od kolovoza 1990., kao uvodom u otvorenu agresiju na Republiku Hrvatsku, koju je potom 1991. izvršila JNA, odnosno Srbija i Crna Gora, te srpske paravojne postrojbe. Iako hladna i detaljna znanstvena raščlamba može pokazati da legitimna i oslobodilačka operacija Oluja zbog problema u njezinoj pripremi i izvođenju nije bila tako besprijekorna kakvom se uglavnom prikazuje, što je i razumljivo s obzirom na okolnosti u kojima se provodila i na brojnost mobiliziranoga ljudstva, općenito gledajući - ona je veličanstvena. Prije svega zbog rezultata - oslobađanja okupiranoga teritorija Republike Hrvatske te spašavanja od sigurne smrti tisuće ljudi u Bihaću. Oluja je zapravo kruna hrvatskog Domovinskog rata i potvrda vojnog umijeća hrvatskih časnika, dočasnika, vojnika i policajaca, odnosno njihove hrabrosti i odlučnosti, te organiziranosti i sposobnosti. Neovisno o tome je li učinak njegove postrojbe bio manji ili veći, svaki pripadnik hrvatskih Oružanih snaga koji je časno sudjelovao u Oluji zaslužuje priznanje i zahvalnost ostalih građana Hrvatske, koji su godinama čekali oslobađanje svoje domovine i završetak rata.
 

Da Oluju doista smatrate iznimno važnom pokazali ste i izdavanjem istoimene knjige. Je li to prvi takav rad o Oluji u hrvatskoj historiografiji? 

Ta sudbonosna operacija predmet je gotovo svakodnevnih rasprava ili komentara, no malo je radova o njoj koji su temeljeni na povijesnim izvorima, kao što je studija "Oluja" Davora Marijana. To je zaista prvi rad nekog povjesničara u kojem su priprema i tijek Oluje prikazani cjelovito. Istodobno, to je druga knjiga iz predviđenoga programa koji je Centar u ovoj godini posvetio toj vojno-redarstvenoj operaciji. Prva - fotomonografija "Oluja pobjede", promovirana 4. kolovoza 2007. u Kninu, kratak je pregled tijeka Oluje i događaja koji su joj prethodili, nadopunjen nekim zanimljivim dokumentima i brojnim fotografijama. Nasuprot tome, ova knjiga donosi opširniju znanstvenu studiju, kojom je hrvatska historiografija, ali i javnost, konačno dobila cjelovit pregled sudjelovanja Zbornih područja HV-a u Oluji, iz perspektive povjesničara, temeljen na trenutačno dostupnim povijesnim izvorima. Radi što veće objektivnosti, studija je, odnosno njezini djelovi - pojedina zborna područja, dana na čitanje zapovjednicima hrvatske vojske i policije, koji su svojim primjedbama pridonijeli kvaliteti i objektivnosti napisanoga. U nekim slučajevima dali su drukčiji pogled na sadržaj pojedinih izvora, potvrdivši tako još jednom neizbježno razmimoilaženje sadržaja pisanih izvora i memoarskoga gradiva, odnosno činjenicu da isti pisani izvor o nekom događaju njegovi neposredni sudionici često različito interpretiraju.
Teško je očekivati da jedan rad može odgovoriti na sva pitanja o tako složenom događaju kakav je veća vojna operacija, no s obzirom na brojnost korištenih dokumenata knjiga je izvrstan temelj za svaki novi prikaz Oluje i smatram da s njom tek počinje temeljita znanstvena rasprava, jer nakon vojnih dužnosnika o Oluji počinju pisati i povjesničari. Neposredni sudionici događaja možda će uočiti neke pogrešne podatke u navedenim dokumentima, što će postaviti pitanje objektivnosti pojedinoga izvora, odnosno njegove cjelovitosti i točnosti navedenih podataka, netko će možda imati primjedbe na pojedinu autorovu interpretaciju, no u metodološkom pristupu vjerujem da se ne mogu naći veće zamjerke. U svakom slučaju, sve koji će imati argumentirane primjedbe na sadržaj studije molim da ih dostave Centru, kako bismo ih evidentirali i arhivirali, te učinili dostupnim za neku novu prezentaciju. Ističem da se samo kritičkim raspravama, te kulturnim i argumentiranim dijalogom možemo približiti objektivnoj istini.
Znanstvena studija nadopunjena je zanimljivim dokumentima, a dio njih javnost još nije imala prilike vidjeti.
Poseban dio knjige su Prilozi dokumenata, koje je odabrao i za tisak pripremio viši arhivist Mate Rupić, pročelnik Odjela za arhivsko gradivo našeg Centra. Odabrani i kronološki složeni dokumenti argumentiran su odgovor na pitanje zašto se diplomacijom i mirnim putem nije moglo riješiti pitanje okupiranoga teritorija Hrvatske, odnosno zašto vojna opcija nažalost nije imala alternativu i zašto hrvatsko vodstvo Oluju više nije moglo odgađati, te zašto su povijesno neutemeljene tvrdnje da je hrvatsko vodstvo protjeralo Srbe iz tzv. Krajine i provelo etničko čišćenje. Dramatično stanje obrane Bihaća, čiji bi pad znatno, možda i odlučujuće poboljšao poziciju srpskih snaga, odbijanje svih mirovnih inicijativa - i Vlade RH i međunarodne zajednice, čak i Plana Z-4 koji je Srbima u Hrvatskoj predvidio iznimno široku autonomiju, a istodobno neprekidan rad Srba iz Hrvatske i BiH na stvaranju jedinstvene srpske države - "Ujedinjene Republike Srpske", koji je upravo pred Oluju ušao u završnu fazu donošenja zajedničkog Ustava, jasno pokazuju koliko su neuvjerljive tvrdnje da je Hrvatska požurila s vojnim rješenjem i da je trebalo ostaviti još vremena za pregovore. Kako bi se upozorilo da Oluja nije bio iznenadni hir hrvatskoga vodstva, već posljedica dugotrajnoga procesa neuspješnih pregovora s vodstvom pobunjenih Srba i nedjelotvornih poteza međunarodne zajednice, odnosno kako bi se naglasilo da se problem pokretanja Oluje ne može ograničiti samo na događaje iz srpnja i kolovoza 1995., dokumenti u Prilozima ove knjige obuhvaćaju raspon od 1991. do 1995. godine i uglavnom su srpske provenijencije. Iznimka je učinjena tek u Prilogu o Bihaćkoj krizi, koje radi podsjećanja na diplomatske napore hrvatskoga vodstva započinje pričom umirovljenog general pukovnika, prof. dr. sc. Krešimira Ćosića o pregovorima za rješavanje tzv. prve Bihaćke krize. Na kraju Priloga posebno je naveden sadržaj Plana Z-4, koji pobunjeni Srbi u Hrvatskoj nisu htjeli ni razmotriti, te sjećanja predstavnika međunarodne zajednice koji su sudjelovali u pokušaju provedbe toga plana. Osim vojno-strateških razloga uzrokovanih Bihaćkom krizom, na odluku hrvatskih vlasti da ubrza povratak okupiranih prostora, čak i pod cijenu novoga rata, utjecali su i gospodarski razlozi, koji nisu predstavljeni u ovoj studiji. S obzirom na to, može se postaviti i pitanje kako bi hrvatska vlast objasnila desecima tisuća prognanika i već dobrano nezadovoljnih i frustriranih hrvatskih građana, koji su od 1991. čekali na povratak svojim kućama, da će još jednu zimu provesti u progonstvu i da rješenje o povratku trebaju pričekati još tko zna koliko.

Autor u studiji nije izbjegao raspravu ni o intrigantnim pitanjima, niti o događajima nakon Oluje. Kako to komentirate?
Autor se osvrnuo i na jedno od najintrigantnijih pitanja vezanih uz Oluju: jesu li pobunjeni Srbi okupirano područje Republike Hrvatske - UNPA sektori Sjever i Jug - napustili svojevoljno ili su protjerani, odnosno je li Hrvatska s operacijom Oluja provela etničko čišćenje pobunjenih Srba? Zaključak da je masovni odlazak Srba iz Hrvatske tijekom operacije logičan i da je bio organiziran od vlastitoga vodstva, što znači da HV nije ni mogao provesti etničko čišćenje, temelji se na povijesnim izvorima. Uz dokumente, na takav zaključak upućuje i pregled srbijanskog tiska izašlog neposredno nakon Oluje, koji je na početku knjige u poglavlju Riječ urednika. Autor nije izbjegao spomenuti ni probleme kao što su nestegovno ponašanje nekih pripadnika HV-a i incidente, odnosno nečasna djela - ubojstva i paljenje imovine - počinjena nad dijelom preostaloga srpskoga stanovništva i njihovom imovinom na netom oslobođenom području RH. No, budući da izvori govore i o međusobnim ubojstvima, kao i o samoubojstvima Srba te pokazuju da su dio objekata na okupiranom području zapalili sami Srbi prilikom povlačenja tijekom Oluje, u interesu povijesne istine je da se konačno točno utvrdi koliko su nečasnih djela - ubojstva civila i zarobljenika, te paljenje kuća - na području zahvaćenom Olujom počinili pripadnici Oružanih snaga ili civili na hrvatskoj strani, koliko pripadnici Armije BiH, a koliko sami pripadnici srpskih oružanih formacija ili civili na srpskoj strani. Ovo govorim s punom odgovornošću i na temelju izvora, ne zato da bih negirao nečasne radnje pojedinaca na hrvatskoj strani, nego zato jer želim upozoriti na potrebu potpuno argumentiranog i preciznog iznošenja podataka, posebice kad se govori o tome kako su žrtve stradale i tko ih je ubio. Negiranjem počinjenih kaznenih djela ili svaljivanjem krivnje za sva počinjena kaznena djela isključivo na jednu stranu, izvlačeći pojedine događaje izvan konteksta povijesnog procesa, ne može se uspostaviti dijalog i učvrstiti toliko potreban mir na ovim prostorima. Istina je jedini pravi put i za budućnost naše djece, jer ako svi ne shvate da se zločin ničim ne može opravdati, možemo očekivati nova stradanja. Upravo zbog povijesne istine neprimjereno je Oluju nazivati "zločinačkim pothvatom", a prešutjeti činjenicu da je ona bila svojevrsna humanitarna operacija, kojom je spriječeno da stanovništvo u Bihaću, opkoljeno srpskim snagama, zadesi sudbina stanovnika Srebrenice i Žepe. Jednako tako, neprimjereno je legitimnost i oslobodilački karakter Oluje dovoditi u pitanje kaznenim djelima, koja su rezultat samovolje pojedinaca, a čiji ciljevi - osveta ili koristoljublje - nisu povezani s ciljevima i rezultatima Oluje. A to su, da naglasim još jednom: poraz Srpske vojske krajine i povratak UNPA zona u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske, odnosno oslobađanje okupiranoga teritorija RH i izlazak na međunarodno priznatu granicu RH, te povratak prognanika i pomoć Armiji BiH da deblokira opkoljeni Bihać i spriječi humanitarnu katastrofu.
"Vjerujem da će ova knjiga pomoći objektivnijem prikazu Oluje i njezinih ciljeva", rekao je Nazor, ističući da se samo kritičkim raspravama, te kulturnim i argumentiranim dijalogom možemo približiti objektivnoj istini

Marija Alvir