Rat nije izgubljen nego dobiven

Razgovor s Milom Dedakovićem Jastrebom, legendarnim zapovjednikom obrane Vukovara 1991.

 Gospodine Dedakoviću, često se licitira brojem hrvatskih branitelja pa tako i pripadnika 204. vukovarske brigade. Vjerujemo da ste osoba koja može dati najpreciznije podatke. Koliko je brigada imala pripadnika?

- Prvi zapovjednici bojni, kada je formirana 204. vukovarska brigada, bili su Blago Zadro, Nikola Toth Feniks, pokojni Zoran Gotal Bik, Ivan Šoljić i Ivica Arbanas. Pouzdan je samo broj ratnika pripadnika 204. vukovarske brigade na dan 14. rujna 1991. jer je tada prema popisu zapovjednika, koje sam spomenuo, bio 1.801 branitelj. Svaka je kasnija brojka spekulacija. Svakoga dana netko bi poginuo i brigada se popunjavala novim braniteljima pa je broj rastao. Samo je Vukovar imao ukupno oko 2.500 branitelja, no ni u jednom trenu više od 1.800. U tu su brojku uračunati i svi pekari, djelatnici vodovoda, bolnice… Jedina smo brigada koja ih je upisala u svoj sastav. Druge su brigade logistiku imale u pozadini, mi u gradu. Inzistirao sam na tome, uvjetovao da bih radio popis. Kako bih mogao pogledati u oči članovima obitelji vatrogasca koji je poginuo gaseći vatru na bojišnici, a grad je bio bojišnica? Na prvoj crti bojišnice bio je tek svaki drugi pripadnik, dakle oko 1.250 u Vukovaru.

A koliko je ukupno branitelja prošlo kroz brigadu?

- Godine 1995. na popisu pripadnika 204. brigade bilo je 12.000 ljudi, a potom sam sa zapovjednicima bojni utvrdio stvarno stanje i došli smo do broja oko 5.200 ljudi. Iako i to može izgledati puno, ne zaboravite da se to odnosi na cijelo područje nekadašnje Općine Vukovar. Samo u Iloku bilo je oko 600 pripadnika, u Tovarniku 300. Početkom rujna 1919. mnoge su žene i djeca već bili izvan Vukovara pa su branitelji zatražili novac za njihov smještaj i troškove početka školske godine. Zato sam naredio zapovjednicima da naprave popise. Nazvao sam ministra Jozu Martinovića i pitao ima li novca. Novca mogu dati koliko god trebate, samo oružja nema, rekao mi je. Pun kombi novca iz Zagreba dovezao je Stipan Radaš, a dijelio ga je pokojni Šusto pa su branitelji dobili i zaostatke. Kada sam kasnije priveden na Lašćinsku cestu, prvo su me pitali gdje je novac. Lomili su mi rebra i kralješnicu da bi čuli gdje je novac. Nije mi bilo jasno zašto kada smo sav novac podijelili i dio poslali u druge krajeve. Tek sam kasnije doznao da ih je zanimala sudbina novca u tadašnjem SDK gdje je, kako su mi rekli, bilo oko 6 milijuna maraka o čemu nisam pojma imao. Čudno je da je istražitelje prvo zanimalo gdje je novac, a ne okolnosti obrane Vukovara.

Brojne udruge razjedinjuju branitelje

Je li moguće da je, kako kažu službeni podatci, u Hrvatskoj bilo gotovo pola milijuna branitelja?

- U Oluji je mobilizirano 250.000 branitelja, u Bljesku 70.000… Sigurno da nije bilo 1992. pola milijuna, ali u 6 godina rata moguće je, posebice što zakon status branitelja daje i policiji te onima koji su radili u logistici. Na taj način ima 500.000 branitelja. Kada bi zakon propisao da za status branitelja treba imati 100 dana provedenih na bojišnici, bilo bi ih daleko manje na popisima.

Protivite li se i Vi objavljivanju Registra hrvatskih branitelja?
- Nisam protiv objavljivanja. Ako je JMBG prijeporan, neka promijene zakon i maknu ga. Za popise branitelja zapravo su odgovorni zapovjednici, ne izvršna vlast. Ne slažem se s gospodinom Antom Kotromanovićem kada odgovornost prebacuje na vlast jer je bio zapovjednik brigade i trebao je srediti popis svojih vojnika. Vlast je samo naše popise prepisivala i zbrajala te došla do 500.000. Nisu naknado nikoga uvrštavali ni dodavali.

U obrani domovine bili smo jedinstveni, a danas su branitelji podijeljeni u bezbroj udruga među čijim čelnicima vlada rivalstvo. Može li se što učiniti da se osnuje neka jedinstvena organizacija?

- Neki čelnici udruga smatraju da su Bogom dani da godinama sjede na predsjedničkim mjestima i ponašaju se kao da su udruge njihov atar, a zapravo razjedinjuju branitelje. Radi što većega broja članova upisuju svakoga tko im se javi i ne provjeravaju stvarne statuse i ratne putove. Od vukovarskih udruga izdvojio bih kao dobar uzor Udrugu Vukovar 91. gdje mogu ući samo pripadnici 204. vukovarske brigade. Na državnoj je razini stotinjak udruga, sve one traže novac. Stanje bi se promijenilo kada bi pravi branitelji uzeli stvar u svoje ruke, no upravo oni nemaju snage ni živaca baviti se organiziranjem. Povukli su se u miran život, bave se poslom, vode brigu o obitelji, zdravlju…

I sam sam branitelj koji se nije priključio nijednoj udruzi upravo zbog razjedinjenosti.
- Najveći broj je takvih, najveći broj branitelja nije ni u kojoj udruzi. U početku su udruge bilježile porast članstva, no sada se članstvo rapidno osipa jer su se ljudi uvjerili da udruge ne rješavaju braniteljska pitanja. Oni koji rade jesu Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti te Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi.

Vrednuje li Hrvatska dovoljno doprinos Vukovara obrani zemlje? Poštuje li vukovarske branitelje?

- Često govorim da je Hrvatska braniteljima Vukovara i ostalim braniteljima dala maksimalno koliko je mogla dati. Nisam zadovoljan pojavom da mladi branitelji odlaze u mirovine jer ne mogu naći posao. Smeta me i što se nitko od branitelja Vukovara ne nalazi ni na kakvoj visokoj državnoj dužnosti.

Grad heroja postao žrtvom

Kako Vi danas gledate na ulogu Blage Zadre u obrani Vukovara?

- Često dolazim na obilježavanje obljetnica pogibije Blage Zadre, ali nisam zadovoljan što je Blago Zadro sveden na Banijsku, Trpinjsku i Ličku ulicu. Zadro je odlazio u ispomoć i drugim dijelovima grada, učinio je puno za obranu ne samo Borova naselja i Vukovara. Učinio je grandiozna djela. Kao zapovjednik obrane cijele nekadašnje Općine Vukovar, mogu to reći, a o njegovu političkom djelovanju nisam pozvan govoriti. S Blagom Zadrom najčešće sam razgovarao o taktičkim ratnim potezima.
Srpski je plan bio nakon zauzimanja Vukovara okruživanje Osijeka te spajanje sa snagama Uzelčeva 5. korpusa kod Okučana, potom napredovanje prema Zagrebu. Možete misliti koliko smo zajedno sa Zadrom učinili kada taj plan nije mogao biti ostvaren. U Vukovaru nije izgubljen rat, nego dobiven. Da nije Vukovar zaustavio tu silu, tko zna što bi bilo s Hrvatskom. Agresija je počela nakon posjeta Beogradu američkoga državnoga tajnika Jamesa Bakera koji je dao zeleno svjetlo za brzi napad. Do kraja lipnja 1991. generalštab JNA izradio je plan osvajanja Hrvatske s 13 brigada, no samo su na Vukovar morali poslati 25 brigada. U obrani Trpinjska cesta nije značajnija od Sajmišta, Budžaka, Vukovara staroga, nije tamo ništa više učinjeno. Svaki je dio imao grandiozna djela i nije pošteno samo neke posebno isticati. Osim Zadre ima i drugih junaka čije pogibije treba obilježavati.

U medijima se često o Vukovaru govori kao gradu heroju ili gradu žrtvi, žrtvovanom za samostalnost Hrvatske. Je li heroj, žrtva ili i jedno i drugo?

- Vukovar je prije svega grad heroja, a po ulasku u grad neprijateljskih vojnika postao je velika žrtva.

Zašto je JNA tolike snage usmjerila na Vukovar, tri ga mjeseca držala opkoljenoga i svim silama nastojala zauzeti, a mogla je ostaviti manje snage da ga čuvaju kao džep i nastaviti dalje prema Osijeku?

- Jeste li sigurni da su mogli? Nisu. Taktički-operativno u Vukovaru smo vodili obrambeni rat, ali i napadali smo. Nismo bili samo u rovovima i branili se. Išli smo u pozadinu neprijatelja, bili smo aktivna obrana. Da su okrenuli leđa i pošli dalje, išli bismo za njima. Ne bi imali mira. Zamislite kad ujutro ustanove da im nedostaje 5 tenkova i da imaju 20 mrtvih vojnika na teritoriju koji suvereno kontroliraju! Panika! A upravo se to često događalo i zato nisu mogli dalje. Od vremena Perzijanaca u ratu se valoriziraju četiri elementa, tehnika, ljudstvo, vrijeme i prostor. Neprijatelj je imao prednost samo u tehnici, a u ostala tri elementa mi. Tehnika nije mogla nadvladati ostala tri elementa. Točno je da JNA nije namjeravala tako dugo opsjedati Vukovar. Upetljala se u nešto neplanirano. Kada je prvi napad počeo 24. i 25. kolovoza zapovijed im je bila do podne zauzeti Borovo naselje, tamo ručati i popodne zauzeti Vukovar. Toliko su nas neozbiljno shvaćali. Pogriješili su kada su nas podcijenili. Naše je pak vodstvo pogriješilo što je precijenilo snage neprijatelja. Ne možete ni zamisliti kako nam je teško bilo uvjeriti Zagreb da smo doista oborili 3 zrakoplova i uništili 5 tenkova toga dana! Nisu nam vjerovali držeći da pričamo gluposti. A kada smo deset tenkova u jednom danu uništiti, pitali su čime. Tek kada smo im pokazali da je to moguće, obrana Hrvatske drugačije je organizirana.

Ne žalim što nisam general

Kolike su hrvatske, a kolike srpske žrtve u Vukovarskoj bitci?

- JNA je samo u napadima na Vukovar imala žrtava onoliko koliko je Hrvatska imala u cijelom ratu, poginulo ih je oko 15.000. Imali smo i mi velike žrtve, ali samo 170 branitelja, odnosno 573 ukupno je poginulih u vrijeme opsade, dakle u ratnim operacijama. Sve smo ostale žrtve imali kada su četnici i JNA ubijali nakon privremenoga zaposjedanja, a to je između 3.500 i 4.000 žrtava.

Zašto unatoč junačkoj obrani i ulozi u obrani Hrvatske Vukovarci imaju samo jednoga generala?

- Blago Zadro dobio je posmrtno čin general bojnika i nema nikakve dvojbe da je to zaslužio. Zašto nema i drugih generala, razlog je u tome što smo mi zapovjednici 204. brigade neko vrijeme bili proganjani, a potom se promijenio zakon nakon dolaska na vlast SDP-ove koalicije i predsjednika Mesića. Do tada je predsjednik Republike imao pravo dodijeliti čin. Čin general bojnika može dobiti onaj tko je ranjen na prvoj crti bojišnice, tko je u mirovini i tko je bio zapovjednik brigade. Ta uredba nije još vrijedila u vrijeme dodjele čina Zadre kada je vrhovnik imao ovlasti. Ne mogu se abolirati SDP i Mesić što nisu poradili na dodjeli činova jer imali su mogućnost, ali nisu htjeli kao ni vlast prije njih. Nisam žalostan što nisam dobio čin generala, sretan sam čovjek jer mi je domovina odala sasvim dovoljno počasti. Ništa više ne tražim. Sretan sam i zato što mi je Bog dao mogućnost da dođem u Vukovar i sudjelujem u stvaranju domovine. Došao sam, kao i ostalih 40 posto branitelja Vukovara, iz toploga doma ovamo. Nismo morali doći, ali osjećali smo moralnu obvezu. Ovdašnji branitelji nisu imali izbor, morali su braniti grad poput Željka Saboa i Nikole Totha Feniksa. Došao sam na zov domovine jer znao sam da je tada bilo vrijeme, ne stvorimo li ju tada, nećemo nikada.

Znaju li mladi dovoljno o Vukovarskoj bitci? Može li se dogoditi da ona padne u zaborav?

- Ne može pasti u zaborav, ali točno je da mladi ne znaju dovoljno. Ne uče dovoljno o Domovinskom ratu iz udžbenika u osnovnim i srednjim školama, pa i fakultetima, a mi branitelji nismo u mogućnosti doći u svaku školu i govoriti o Bitci za Vukovar. Svake godine imam brojne susrete s učenicima u školama. Bitka za Vukovar ne smije i neće biti zaboravljena, samo se bojim promjena odnosa političara prema Vukovaru jer kako se oni mijenjaju, mijenja se i odnos. Dobar je broj onih koji u Vukovar dolaze samo 18. studenoga. Ima i onih koji dolaze često i svake su godine 18. studenoga ovdje, primjerice Jadranka Kosor i Andrija Hebrang.

Previše je nezaposlenih osoba

Jeste li zadovoljni onim što danas mediji pišu o Vukovaru?

- Uglavnom jesam jer je splasnula ona negativna slika koja se vrtjela oko nekih branitelja Vukovara. Sada se uglavnom korektno piše o Vukovaru, ali trebalo nam je više od 15 godina da uvjerimo novinare što smo doista radili, da nismo ništa loše činili. Iznimno sam zadovoljan, sretan i ponosan što nitko ne pokušava ni spomenuti branitelje Vukovara u kontekstu ratnih zločina.

Kada smo kod ratnih zločina, pretpostavljam da niste zadovoljni brojem podignutih optužnica za ratne zločine srpskih agresora kao i sporim kažnjavanjem.

- Nisam zadovoljan ni ja kao ni većina branitelja. Odabrana su tri-četiri kapitalca i podignute optužnice, a trebali bi odgovarati i neposredni izvršitelji zločina. Takvih je najviše.

Često dolazite u Vukovar pa možete sa strane bolje uočiti promjene. Jeste li zadovoljni obnovom? Jeste li u ratu mislili da će grad danas biti ovakav? Jeste li se borili za ovaj Vukovar?

- Obnovom građevina i izgledom grada zadovoljan sam, ali nisam očekivao da će toliko godina nakon rata biti tako puno nezaposlenih građana. Vukovar je išao naprijed onoliko koliko se moglo ići u takvim uvjetima, no to je nedovoljno i time nisam zadovoljan.

Koliko će nam trebati vremena da dostignemo hrvatski prosjek u razvoju?

- Procjenjujem da ćemo to uspjeti za 15 godina. Postat ćemo barem djelomice gospodarski važni od onoga što smo bili u bivšoj državi, a bili smo jako puno.

Želite li na kraju razgovora što posebno reći Vukovarcima?

- Pozivam sve građane, posebice branitelje, Vukovarce i one s područja županije i šire, da dođu 18. studenoga u Vukovar i uveličaju taj dan.

Samuraj na čelu

Jeste li na sastanku dogovorili kakve promjene protokola obilježavanja Dana sjećanja?

- Održali smo u Zagrebu krnji sastanak zapovjednika bojni i gradonačelnika te pokušali odrediti što i kada treba obilježavati, no nismo uspjeli sve definirati. Slažem se da predsjednik države i Vlade te ostali dužnosnici trebaju biti na Danu sjećanja ovdje bez obzira kojim strankama pripadaju, no ne slažem se da na taj način prikupljaju predizborne bodove kao što će ove godine sigurno to pokušati učiniti brojni kandidati za izbor predsjednika Republike. Doći će i oni koji nikada nisu bili u Vukovaru. Toga su dana ovdje kao i svaki drugi građanin koji je došao odati počast stradalima u Vukovaru. Tako se prema njima treba odnositi. Na početku kolone mora biti Samuraj sa stijegom, on je stjegonoša 204. brigade. Zalažem se i za to da na Memorijalnom groblju treba abecednim redom ispisati imena svih poginulih u obrani Vukovara.

Milan Paun /Vukovarnske novine