Velika Srbija umrla je puno prije nego njen idejni tvorac

Mihajlo Marković, jedan od tvoraca Memoranduma SANU (Srpske akademije nauka i umetnosti), doživio je sudbinu koje se grozi svaki znanstvenik: njegovo životno djelo umrlo je davno prije njega. Projekt velike Srbije, a tako bi se, u najkraćem, moglo nazvati ono što je sadržavao taj proizvod najumnijih glava Srbije, definitivno se raspršio završetkom ratova nastalih raspadom Jugoslavije - prvo onim “sedmodnevnim” u Sloveniji, potom krvavim u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, te naposljetku na Kosovu. Taj je projekt, naime, mrtav već više od jednog desetljeća i s tom činjenicom akademik Marković morao je živjeti sve do svoje smrti, koju je njegova obitelj objavila u nedjelju.

S vremenske distance od gotovo 25 godina otkako se pojavio, Memorandum SANU (objavljen je potkraj rujna 1984. godine, da bi neko vrijeme slovio kao “nepostojeći”) sasvim je jasno da je predstavljao platformu koja je trebala Slobodanu Miloševiću za preuređenje odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji. Taj dokument, čiji su autori bili 15 istaknutih srpskih akademika (među kojima su i Antonije Isaković, Dušan Kanazir, Kosta Mihajlović, Vasilije Krestić i dakako - Mihajlo Marković) u suštini je predstavljao suvremenu verziju “Načertanija” Ilije Garašanina, utemeljitelja programa Velike Srbije iz polovice 19. stoljeća.
Miloševićeva brzina

“Temelj srpske politike”, onako kako ju je vidio Garašanin, a tako će je preuzeti i akademici SANU 140 godina poslije, jest “da se ona ne ograničava na sadašnje njene granice, no da teži sebi priljubiti sve narode srpske koji ju okružavaju”. Slobodan Milošević poslije će tu tezu formulirati sukladno svom populističkom rječniku i “olako obećanoj brzini”, te je obznaniti pravom svih Srba da žive u jednoj državi. Za to mu je trebala i “znanstvena podloga” i ona mu je prije “Godina raspleta” (kako je Milošević nazvao svoju knjigu tiskanu u praskozorje rata 1989.) isporučena s najzvučnije znanstvene beogradske adrese - Srpske akademije nauka i umetnosti. Memorandum SANU, a Markovićeva glavna uloga u njegovu oblikovanju i “finom glancanju” bila je neprijeporna: promovirao je ideju o Srbima kao dobitnicima u ratu, a gubitnicima u miru.

Glavne teze kojima se to pokušavalo dokazati bile su granice, jer, prema autorima Memoranduma Srbija nije bila “cela” već “iz tri dela”, s obzirom na to da je Ustav iz 1974. godine, tvrdili su, tu republiku stavio u neravnopravan položaj s ostalim republikama tadašnje federacije, omogućivši visok stupanj autonomije Vojvodine i Kosova.
Događanje naroda

Ta “greška” ubrzo je “ispravljena” rušenjem pokrajinskih rukovodstava (“jogurt revolucija” u Novom Sadu, zatvaranje Azema Vllasija i oktroiranje prosrpskog rukovodstva na Kosovu) i novim ustavom Srbije. Bio je to početak rušenja Jugoslavije, ali i početak ostvarivanja ideja iz Memoranduma SANU.

No, puno opasnija teza tog dokumenta bila je da granice Srbije nisu u skladu ni s etničkim sastavom njoj susjednih republika, prije svega Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Zbog toga ih je trebalo mijenjati, pa je u razradi tih stavova - kad je Hrvatska u pitanju - zapadna granica Srbije bila povučena sve do crte Virovitica, Karlovac i Karlobag. Za ispravljanje te “nepravde” bit će potreban i rat, a najavio ga je osobno Slobodan Milošević svojim programatskim govorom na Gazimestanu, u povodu 600. obljetnice bitke na Kosovu, 1989. godine. Tada je, govoreći kako su pred Srbijom još mnoge bitke, rekao da “ni one oružane nisu isključene”.

Memorandum SANU, nadalje, govorio je o ugroženosti srpskoga naroda u tadašnjoj Jugoslaviji, pri čemu se osobito spominjalo Kosovo, ali sve više i Hrvatska. Ubrzo, da bi se na to zorno upozorilo, Milošević će organizirati “događanje naroda” na “mitinzima istine” koji će se krajem osamdesetih prošlog stoljeća valjati Srbijom, da bi završili onim “mitingom svih mitinga” na Ušću, u Beogradu, u studenome 1988. “Događanje naroda” počelo se izvoziti i u susjedne republike, a ikonografija četničkih kokardi i brada, uvijek prisutna u prvim redovima takvih mitinga, širila je opravdani strah građana.

Naravno, Memorandum SANU zahtijevao je i brzu akciju kojom bi se zaustavilo propadanje Srbije, a izvođač radova - Slobodan Milošević - za to je već bio spreman. Njegova česta poštapalica iz predvečerja rata, da svi Srbi imaju pravo živjeti u istoj državi, podrazumijevala je i mirnodopsku varijantu o humanom preseljenju narodâ, koja, naravno, nije isključivala i prekrajanje granica. Nažalost, ta je ideja primamljivo zazvučala i nekima u Hrvatskoj.
Škarama po Jugoslaviji

Na pregovorima u Karađorđevu i Tikvešu, početkom devedesetih, na stolu za kojim su sjedili Milošević i Tuđman dominirali su zemljovidi i škare kojima su se prekrajali. Jedan od onih koji je, kao promatrač, bio blizu tih stolova, ali je odbio crtati nove karte, Josip Šentija, sredinom devedesetih pričao mi je kako je to izgledalo i kako su se, uz šestar i ravnalo, ispravljale “krivine na Drini”.

Tuđman je smatrao da bi “hrvatsku kiflu” bilo pametno zaokružiti, otprilike onako kako je to izgledalo 1939. u Banovini Hrvatskoj. Nažalost, Memorandum SANU tako je dobio svoj odbljesak i u hrvatskom iskrivljenom ogledalu. Prekrajanje karata za konferencijskim stolom, međutim, nešto je posve drugo od onoga kada se to počne “drugim sredstvima” (a rat je nastavak politike “drugim sredstvima”) provoditi na terenu.

Jedan inozemni novinar, malo pojednostavljeno doduše, rekao je da su rat na prostorima bivše Jugoslavije započeli republički vođe koji su se međusobno izvrsno poznavali, a onda ga prepustili običnim ljudima koji se međusobno nikada nisu sreli. Možda zbog toga, taj je rat i bio toliko krvav. Mihajlo Marković nije bio samo jedan od kreatora Memoranduma SANU, koji je iz salonskih, akademskih prostora i visina teorijski ispravljao “povijesne nepravde”: on je aktivno sudjelovao i u njegovu praktičnom provođenju natapajući krvlju rovove i bojna polja.
U Haagu, ali kao svjedok

Disident iz Titova vremena, jedan od najutjecajnijih srpskih filozofa i uvaženi član SANU bio je istodobno jedan od stupova Miloševićeve Socijalističke partije Srbije (SPS), i to u njeno najtvrđe vrijeme - od osnivanja do kraja ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Bio je, dakle, ne samo ideolog tla, nego i ideolog krvi.

Nažalost, Mihajlo Marković kao ideolog platforme za krvave ratove devedesetih nikada za to nije odgovarao. Doduše, bio je u Haagu, nažalost samo kao svjedok u procesu onome tko je tu platformu operativno provodio - Slobodanu Miloševiću. Neka vrsta kazne ipak ga je snašla: umro je u Srbiji mnogo manjoj od one iz koje je, zajedno s Miloševićem, krenuo u krvavi pohod njezina širenja.

 jutarnji.hr