Satnik Marko Pavković: Plakao sam zbog podrške građana

– Nakon što me u srijedu profesorica posjetila, čitao sam komentare u Večernjem listu koje građani ostavljaju na internetu i zbog nekih sam se i sam rasplakao – priznao je Pavković.
Satnik Marko Pavković, koji je prije 15 dana u stravičnoj nesreći na Aveniji V. Holjevca koju je prouzročila pijana vozačica Bernardina Petrović izgubio obje potkoljenice, oduševio je Hrvatsku svojim optimizmom, sposobnošću da oprosti i voljom da unatoč tragediji nastavi živjeti punim plućima.
Druga prilika
Ipak, kako sam kaže, mnogi ne shvaćaju kako je mogao oprostiti ženi koja ga je osakatila za cijeli život.
– Nakon što me u srijedu profesorica posjetila, čitao sam komentare u Večernjem listu koje građani ostavljaju na internetu i zbog nekih sam se i sam rasplakao – priznao je Pavković. Ganula ga je, kaže, reakcija ljudi jer on o oprostu vozačici nije ni trebao razmišljati.
– Samo sam rekao ono što osjećam i ne bih želio da ljudi misle kako ja sam sebi nisam važan. Jesam. Sebe volim najviše, onaj tko ne voli sebe, ne može voljeti ni druge – otkrio je svoja razmišljanja Pavković.
Sudbina koja je te noći ispreplela živote satnika i profesorice imala je nekog smisla.
– Priznajem da sam do ove nesreće mnoge stvari u životu zaobilazio, svjesno sam markirao neke odluke ili suočavanje sa situacijom, no sada se takav stav promijenio – objasnio je satnik.
Od sada, ističe, neće preskakati neizbježno i stvari ostavljati za poslije jer mu je jasno da je moguće da se druga prilika nikada ne dogodi.
– To sam rekao i Bernardini Petrović dok sam je gledao kako stišće zube i guta knedle iznad mog kreveta. Ona ne smije okrenuti glavu od onoga što se dogodilo, ali ni dopustiti da je to izjeda iznutra – prepričao je dio 40-minutnog susreta s profesoricom.
Njezin suprug Ivan Petrović velika je podrška pa joj je, kad su bili u posjetu, dok je ona u suzama stajala uz krevet, govorio da treba izdržati i da je sve što se dogodilo sudbina.
– Nudili su mi pomoć, sve što trebam, no ja sam im rekao da je jedino što želim prijateljstvo i da život krene dalje – otkrio nam je reakcije Ivana Petrovića.
Zato ne želi da mu se ljudi čude, nego da u trenucima kada im se čini da je sve propalo i da ne mogu dalje dignu glavu.
– Jutros sam imao prvo previjanje rana bez anestezije i liječnici su me pitali koliko me na skali od 1 do 10 boli dok ih premazuju hidrogenom. Odgovorio sam 3 – otkriva Pavković i dodaje da ga je možda boljelo i više, no svjestan je da tako mora biti i da ponekad treba stisnuti zube kako bi se na kraju sve dobro završilo.
– Kakva korist od anestezije ako zbog nje liječnici neće znati u kakvom su mi stanju noge – objasnio je i dodao da se na isti način odnosi i prema svemu što mu se dogodilo.
Hrabrost i čovječnost
A psihijatri i psiholozi koji također prate satnikovu priču tvrde – on je svojim reakcijama zadivio Hrvatsku, ali ne odstupa od psihološkog profila profesionalnog vojnika.
– Vojnik koji je educiran i vrhunski pripremljen lakše se suočava sa spoznajom da je izgubio dio tijela – objasnila je prof. Vera Folnegović Šmalc, psihijatrica u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koja posljednjih godina često na tretmane prima vojnike koji boluju od PTSP-a.
Iako je i njemu, ističe prof. Folnegović Šmalc, to velika trauma, on je jednostavno lakše podnosi jer je nebrojeno puta u životu ujutro iz kreveta ustao sa spoznajom da mu se tako nešto može dogoditi.
– Vojni profesionalci u svojim su mislima, pomažući suborcima ili samo u mašti sebe već doživjeli u takvim situacijama – dodala je prof. Šmalc. Ipak, ističe da je, što se satnikova oprosta pijanoj vozačici koja ga je osakatila tiče, riječ o izuzetno plemenitoj osobi.
– I da mediji nisu pisali o njemu, on bi joj oprostio. Reakcije, osveta ili oprost nakon traume, individualne su, ali u pravilu podjednake bez obzira je li osoba javno eksponirana ili ne – tvrdi prof. Šmalc. Zanimljivo je istaknuti da je provedeno istraživanje u kojem su vojnicima postavljali pitanje koji bi dio tijela “radije" izgubili da im se dogodi nesreća.
– Svi su redom odlučili da bi im draže bilo izgubiti obje ruke nego jednu potkoljenicu – otkrila je prof. Šmalc dodavši da je to zato jer je vojniku osnova njegova zanimanja kretanje pa tim više reakcija satnika Pavkovića govori koliko je on uistinu velik i dobar čovjek.
– Sada je važno da država i prijatelji ostanu uz njega jer optimizam može splasnuti jednom kad ostane sam – upozorila je prof. Šmalc.
Slično misli i psihologinja prof. Mirjana Krizmanić.
– Marku Pavkoviću, čiju priču pratim, od srca želim svu sreću jer za oprost kakav je on ponudio vozačici treba mnogo hrabrosti – rekla je M. Krizmanić. Ipak, ističe, ne slaže se s javnošću koja misli da je malo ljudi poput satnika.
– Oni se rijetko žale i tuže, tihi su, pa nam se kraj galamdžija čini da su nestali, no to nije istina – poručila je prof. Krizmanić.
Kćeri Kim i Inya Pavković snažne su kao njihov tata
Oprostiti znači biti velik – govori Edith Kolar opisujući bivšeg supruga kao snažnu osobu. Ista kao tata je, dodaje, i njihova 16-godišnja kći Kim.
Da je i druga Pavkovićeva kći, osmogodišnja Inya, “pobrala” očeve gene, uvjerena je i njezina majka Nikolina Pavković.
– Debelokošci, tako sam im znala reći – kaže.
Za bivšeg supruga, kojega često s Inyom posjećuje u bolnici, govori da je uvijek bio optimističan i spreman ići dalje, unatoč ne baš lakom životu. U društvu je, kaže, glavni zabavljač, u teškim situacijama pouzdan oslonac pa je tako jedini pribran bio i kad je umro Nikolinin otac.
– ‘Ona mene nije htjela’, govorio mi je za profesoricu. Kad sam mu kazala da je ipak on taj koji je ostao bez nogu, uzvratio je da ga pustim jer on zna što čini. Lakše mu je što je oprostio i mi svi to poštujemo – priča Nikolina.
Njezina Inya malo se bojala da će se tata nakon nesreće promijeniti, a kad je čula da je dobio puno krvi, pomislila je da će zbog toga postati netko drugi i da je više neće prepoznati.
No, na njezinu sreću, Marko Pavković ostao je isti pa se djevojčica na bolničkom krevetu stišće uz svog tatu i mazi se.
www.vecernji.hr