ISPOVIJED JEDNE OBITELJI: BOLESTAN SAM DJECO MOJA A NI VAŠA MAJKA NIJE DOBRO

Mnogo godina poslije rata u Hrvatskoj sabiru se brojke onih koji su oboljeli,umrli,poludjeli i onih koji neće još dugo živjeti....Statističke brojke oboljelih i umrlih hrvatskih branitelja se polako ali sigurno uvećavaju i svakim danom sve je manje upravo onih koji su se žrtvovali za neovisnu Hrvatsku u nametnutom nam i agresorskom ratu od strane Srbije. Tako da mnoge majke,očevi,stričevi ,a i svi oni devedesetih, mladići koji se nisu uspjeli uklopiti u normalne tijekove života i zasnovati svoje obitelji su danas dio grozne statistike koja pokazuje da je hrvatskih branitelja svakim danom sve manje i manje.
Umorilo ljude sa mnogim problemima koji su se nametnuli u poraćju,problemima koji su do dana današnjega morali biti do te mjere izdefinirani i primjenjivi u praksi da niti jedan hrvatski branitelj ne bude izostavljen. Umorilo i one najupornije koji se nedaju niti bolesti niti nemoći već još uvijek traže slamku razumijevanja za sebe i svoje obitelji,ali je jako teško pronalaze u loše uređenom sustavu koji je često zatrpan besmislicama. Tomislav ima četvero krasne djece i suprugu koja je prošla sve strahote srpskih ratnih kazamata za koje se ni dan danas nitko jasno nije očitovao da su postojali.
Tomislav se liječi od gadnoga oblika PTSP-a i supruga također. Četvero djece od kojih je dvoje punoljetno nisu se uspjeli nauživati roditeljske topline koju zaslužuje svako dijete, upravo zbog neuređenog sustava koji je to dvoje supružnika natjerao na očaj. Jednog su dana Tomislav i supruga okupili svoju djecu i tihim drhtavim glasom otac im je rekao. Oprostite mi djeco moja što vam se ni otac niti majka nisu mogli u svakom trenutku vašega djetinjstva posvetiti onoliko koliko ste vi to trebali. Bolestan sam djeco moja i ja i vaša majka i moram Vam ispričati istinu o našim problemima o kojima Vam nisam mogao pričati dok ste još bili maleni.
Jednoga dana 1991 godine na našu je Hrvatsku zemlju izvršena strašna i brutalna agresija i ja sam se prijavio kao dragovoljac u obranu našega hrvatskoga suvereniteta, također je i Vaša majka dragovoljno otišla u hrvatsku vojsku. Bili smo kao mladi izloženi nečem o čemu nikada nismo mogli niti sanjati. Prestrašan je to bio rat djeco moja u kojem sam izgubio mnoge svoje mlade prijatelje koji su poginuli braneći svoju Hrvatsku a neki od njih i masakrirani od strane razularenih četnika, i ja kao mladić od 21 godine sve sam to gledao svojim očima.
Majka je također bila po ratnim terenima diljem Hrvatske i kao pripadnica saniteta se nagledala svakakvog užasa pogibelji mahom mladih hrvatskih branitelja, da bi na kraju bila zarobljena i odvedena u srbijanske logore gdje je proživjela strašne torture.. Mi se djeco moja nakon završetka rata liječimo od PTSP-a,što je jedna grozna i strašana bolest iz rata koja i mene i Vašu majku svakim danom sve više i više nagriza i ubija. Dali smo i dat ćemo sve od sebe i ja i Vaša mama da Vas izvedemo na pravi put, ali Vam tata mora ispričati istinu o Domovinskom ratu jer je Vi draga naša djeco morate znati.... B.P.M/M
Nastavak slijedi..........