ŽALBENO VIJEĆE Suđenje Gotovini i Markaču Haag ne treba »prijatelje« jer stvaraju nepotreban pritisak

Domaći stručnjaci slažu se da aneksi, ma koliko uvaženi bili njihovi autori, nisu potrebni. Uz jednu zadršku: možda će mnoge stvari biti jasnije kad uskoro, već početkom ožujka, sudac Meron izrekne svoj stav o dodatnim dokazima i svjedocima
To što su sudac Theodor Meron i njegovo žalbeno vijeće odbili i hrvatsku ponudu da budu amicus curiae, a onda koji dan poslije i mišljenje 12 zapadnih vojno-pravnih stručnjaka ne bi trebalo zabrinjavati. Sudeći prema šturim javnim iskazima, to ne zabrinjava ni odvjetnike Ante Gotovine i Mladena Markača. Opći je dojam da je do odbijanja došlo samo zato što žalbeno vijeće ne želi na sebe preuzeti teret sadržaja obiju ponuda. Naime, i u prvom i u drugom slučaju riječ je o dokumentima koji drastično zadiru u sadržaj optužnice protiv dvojice hrvatskih časnika koji su, na temelju takva dokumenta, osuđeni u prvom stupnju na 24 i 18 godina zatvora.
Ako se osporavaju kvalifikacije vojnoga činjenja na terenu sa stajališta vojske, ako se tomu doda i pravna dimenzija tih djela, onda žalbeno vijeće nema drugog izlaza nego odvjetničkoj argumentaciji u opširnim žalbama dati prostora i uvažavanja. Osim toga, cijeli je slučaj, prema mišljenju stručnjaka, prvi put stavio u haaškom postupku na prvo mjesto legitimirane sudionike na račun onih koji bi tu legitimaciju tek htjeli ishoditi.

»Nemojte me citirati. Ni zbog mene ni zbog kolega koji čine obrambene timove dvojice osuđenika«, rekao nam je jedan odvjetnik i nastavio, »jednostavno ne bih želio da se stvori dojam da je slučaj gotov, i to gotov u korist Gotovine i Markača. Haaška je procedura dugotrajna i komplicirana i nitko živ ne zna kako će sve to završiti.«
O čemu je riječ? Najprije, sugovornik smatra još jednim dobrim znakom odbijanje i hrvatskog i stručnog 'prijateljstva' s tribunalom. »Žalbeno vijeće jednostavno ne želi blizu sebe nikoga tko bi na bilo koji način osporavao i optužnicu i presudu. Koliko znam, a znam baš iz haaških izvora, bliskost tužbe i presude ključni je problem sucu Meronu. Ako oslobodi optuženike, ne želi imati na kritičarskoj strani one koji će reći - popustio je pritisku. Ako odbije žalbe, ne želi doći u situaciju da mu se predbaci da je 'morao' tako suditi jer 'nitko iz Hrvatske još nije ozbiljno osuđen'. Ako presudi u korist već izdržana pritvora i osudi Gotovinu i Markača taman toliko koliko su već kazne izdržali (ili dvije trećine dosuđenoga), nazvat će ga kompromiserom. A sudac Meron ni jednu od svih tih kvalifikacija ne zaslužuje«, kaže Vjesnikov sugovornik.

I drugi sugovornici upozoravaju na činjenicu da bi svi 'prijatelji' zapravo samo produljili postupak, a već se spominjalo da to za Vijeće sigurnosti, kao poslodavca, jednostavno ne dolazi u obzir. Kako žalbeno vijeće nije nikakva »američka porota« koja do presude ne smije ni proviriti u novine, svi suci sigurno znaju za priče o njihovu poslu, pa onda i za pritiske da bi se odluka trebala donijeti baš tako kako lobističke grupe to traže.

»Strašno je ako se dosadašnje odluke žalbenog vijeća koriste za stvaranje lažnog optimizma po ishod žalbe«, kaže nam ugledni sudac krivičar. »Ponekad mi se čini da taj optimizam netko namjerno podgrijava ne bi li na eventualnom razočaranju konačnom odlukom stupio na politički teren koji si tako priprema. Živimo u zemlji u kojoj je nekoliko godina vrijedilo pravilo 'da naši nisu činili zločine jer su se naši branili'. Potvrdi li žalbeno vijeće prvostupanjsku presudu, takvi će reći: 'Jesmo vam rekli'«, objašnjava sudac.

Domaći stručnjaci, koji su upoznati i sa sadržajem žalbi timova koje vode Luka Mišetić i Goran Mikuličić, slažu se da aneksi, ma koliko uvaženi bili njihovi autori, nisu potrebni, ali sa zadrškom: možda će mnoge stvari biti jasnije kad uskoro, već početkom ožujka, kako je Vjesnik doznao, sudac Meron izrekne svoj stav o dodatnim svjedocima i dokazima predloženima uza žalbene papire.
www.vjesnik.hr